U Kalesiji već stotinama godina žive sljedbenici islama

U Pruscu se brzo pročulo za priču o muslimanima u Kalesiji, koji u toj vjeri žive odavno, stotinama godina prije nego je sultan upokorio Bosnu i donio joj islam. U krugu mjesne uleme o tome se često razgovaralo. Neki su u to izrazili sumnju, ali ih je muftija uvjeravao da je to čuo svojim ušima od tuzlanskog muftije, koji je bio u tom mjestu i da je razgovarao s tim ljudima. Kad se čulo da se Ajvaz-dedo sprema otići tamo i to provjeriti, svi su se uzradovali da će se saznati o čemu se radi. Saznali su da će s njim poći i gost Radin. Nije bilo kraja hvali što su se odlučili na daleki put da bi se saznala istina.

Ajvaz-dedo kreće za Kalesiju

Tih dana kroz Prusac su prolazili neki trgovci za koje se saznalo da će se odavde sa svojim tovarima zaputiti ravno u Tuzlu. Ajvaz-dedo i gost Radin stupili su s njima u vezu i dogovorili da im se pridruže. Kad su kretali, mnogi su došli da ih isprate i zažele im sretan put.

Putovanje je trajalo nešto duže jer su trgovci svraćali ovdje, ondje, ali vremena je bilo napretek, pa se Ajvaz-dedi i Radinu nije žurilo. Kad su stigli u Tuzlu, prvo svratiše u tamošnju tekiju, gdje ih derviši srdačno dočekaše. Bili su uzradovani posjetom uvaženog prusačkog šejha. Toplo su pozdravili i njegovog suputnika, iskazavši i njemu veliko poštovanje kad čuše o kome se radi. Saznavši kuda i zbog čega su se zaputili, još se više uzradovaše i povede se dug razgovor o tome. Sutradan su u pratnji šejha Davuda posjetili tamošnjeg muftiju i dogovorili se da s Ajvaz-dedom i Radinom tamo pođe šejh Davud. Ovome bijaše drago što može pomoći uvaženim uzvanicima iz Prusca.

Na put su krenuli odmah sutradan. Nakon nekoliko sahata jahanja preko brda i dolina putnicima se ukazalo malo mjestance za koje im je šejh Davud rekao da je to Kalesija. Oni koji su ih sretali učtivo su ih pozdravljali prepoznavši da se radi o uglednicima. Ulazeći u naselje, odmah im je u oči pala džamija. Kad su došli ispred nje, zastanu i gledajući je javi se Ajvaz-dedo:
– Brate Radine, šta primjećuješ na njoj? – Ovaj je počne pomnije razgledavati i ne našavši ništa što bi mu skrenulo pažnju, uzvrati:
– Ne vidim ništa posebno. Sve je isto kao kod džamija u našem Pruscu, munara kao i kod nas, okrenuta kako treba prema Mekki, ne znam šta bih rekao.
– Evo šta! – poče Ajvaz-dedo:
– Kod nas u Pruscu, kao i u drugim mjestima kroz koja smo prošli, kao i posvuda u Bosni, na svima se vidi da su novosagrađene, ili, kako bi rekli, taze, jer nisu davno podignute. Pogledaj ovu, vidi se da nije skoro građena. Vidiš kako je stara! – Na ove riječi Radin pažljivije pogleda zgradu i tek sada primijeti ono što je Ajvaz-dedi odmah palo u oči.
– Da, u pravu si! – odgovori Radin i nastavi:
– Jasno mi je zašto ti je to palo u oči. Sad ćemo saznati ono zbog čega smo došli ovdje.

Ajvaz-dedo i gost Radin u razgovoru s kalesijskim imamom

Putnici se nisu trebali raspitivati za mjesnog imama. Šejh Davud već je bio ovdje i znao je gdje mu je kuća. Nalazila se odmah uz džamiju. Kad mu je javljeno ko su i odakle su posjetioci, sišao je da ih dočeka i izrazi im dobrodošlicu. Šejha tuzlanske tekije je od ranije poznavao, a za Ajvaz-dedu je čuo i bio je sretan što ga može udomiti kao i njegovog saputnika. Nakon što su bili počašćeni i odmorili se, Ajvaz-dedo domaćinu objasni zbog čega su došli iz dalekog Prusca. Na to se kalesijski imam blago osmijehne, svjestan značaja mjesta u kojem imamī, a i ponosan što je i sam Kalesijac, koji slijede učenje islama stotinama godina koje su prethodile dolasku cara za gospodara Bosne. Dok su sjedili, uđe jedan od sluga i šapne imamu da je spreman ručak a ovaj pozva namjernike da prijeđu u drugu odaju, gdje ih čekaše obilna sofra.

Kad su završili objed i popričali o običnim stvarima, Ajvaz-dedo počne objašnjavati:
– Veliki je razlog što sam došao iz dalekog Prusca. Kako se bavim proučavanjem, tumačenjem i prenošenjem vjere, iznenadio sam se nemalo kad sam čuo da kod vas ovdje u Kalesiji već stotinama godina žive sljedbenici islama, što će reći da su imali sreću upoznati ovu preuzvišenu vjeru puno prije našeg dolaska u ovu zemlju. Koliko mi je poznato, prije nas u ovom dijelu svijeta nije bilo prenosilaca islama ni sa jedne strane, pa se pitam otkud onda ovdje muslimani! – Na ovaj upit kalesijski imam započne:

Dolazak prvih muslimana u Kalesiju

– Bilo je puno onih koji su ovamo dolazili da čuju ono što i ti, brate, pitaš. Nisu vjerovali u to da se ovdje, u ovim brdima, sluša ezan već stotinama godina i da živimo po svim pravilima časnog nam Kur'ana, u što se uvjeri svako ko nam dođe. Otkud i otkad su ovdje muslimani, duga je priča. Kod nas se to prenosi s koljena na koljeno, a o tomeia zapisano i u knjigama. Nešto o tome stoji i u spisima starih pisaca, kao kod Abu Hamida al-Andalusija i Joannesa Cinamusa od prije nekih 300 godina. Nekako u to vrijeme naši preci zvani Kalisije, po nekima Halisije, porijeklom iz Harezma, a to je tamo negdje daleko na istoku, po vjeri muslimani, služili su ugarskog, iliti, madžarskog kralja kao najamni ratnici. Kad je taj kralj zaratio s bizantskim carem, koji je stolovao u današnjem Carigradu, zbog nekih nesporazuma naši preci napuste kralja i pređu u službu onovremenog bosanskog bana. Poznavao ih je jer se u tom ratu s ugarskim kraljem i on borio protiv bizantskog cara. Zvao se Borić. Našim precima je dao zemlju i dozvolio im da se ovdje nasele.

Ugovor je obostrano poštovan tako da su vremenom naši preci postali vjerni podanici bosanskih vladara i u svemu su bili izjednačeni s domaćim narodom, s kojim su se s vremenom sasvim stopili. Da spomenem da je po našim precima i ovo mjesto nazvano ─ Kalisija, ali danas svi kažu Kalesija. Isto je.
Ono što je naše pretke opredijelilo da trajno ostanu ovdje jest činjenica što im nije pravljena nikakva smetnja po pitanju vjere, kako od strane vladara, tako ni od velikaša, a ni od mjesnih žitelja, za razliku od Ugarske, gdje su kao muslimani podnosili svaka poniženja. Tako smo opstali u našoj vjeri sve do današnjeg dana. S našim komšijama, dojučerašnjim bogumilima, živjeli smo u najvećoj slozi. Evo, danas smo, Allahovom voljom, svi odreda muslimani.

Ajvaz-dedo i Radin pažljivo su slušali svog domaćina. Tuzlanski šejh bi s vremena na vrijeme samo klimnuo glavom, čime je davao na znanje da mu je to odranije poznato, zadovoljan što se o ovome širi glas po cijeloj Bosni.

– Dâ se primijetiti da vam džamija nije odskora, kakav je slučaj u drugim mjestima po Bosni, jer su sve sagrađene po preuzimanju ove zemlje od našeg preuzvišenog sultana – nastavi razgovor Ajvaz-dedo.
– U pravu si! Puno je stara. Niko od nas živih ne pamti kad je sagrađena. Ovdje našu starost svjedoče i stari mezari. Na nekim nišanima upisana je 633. godina po Hidžri, što će reći da su stari nekoliko stotina godina.
– Još bih nešto pitao, ako se nećeš naći uvrijeđen – oprezno će Ajvaz-dedo.
– Brate, samo pitaj, mada otprilike znam šta te zanima. Skoro svi koji ovamo navraćaju postavljaju i to pitanje, a razumijem i zašto.
– Pa, dakle – poče Ajvaz-dedo osjećajući malu nelagodu:
– Rekao si otkad ste ovdje i koliko ste dugo muslimani. Daleko ste od svih zemalja gdje je islam prva vjera, i za sve vrijeme niste imali dodira s drugom islamskom braćom. Zanima me da li u svemu i na pravi način slijedite zakon časnog Kur'ana. To pitam jer smo nailazili na pojedine skupine u prostranom carstvu našeg sultana čiji pripadnici jesu muslimani, ali su u mnogočemu skrenuli, pa se drže onoga i primjenjuju ono što se ne može dovesti u vezu s istinskom, po Muhamedu, alejhissellamu, objavljenom nam vjerom.

Za kalesijske muslimane čulo se i na sultanovom dvoru

Na ove riječi imam lijevom rukom prijeđe preko brade pa uzvrati:
– Brate Ajvaz-dedo, ne trebaš se ustručavati što me to pitaš. Evo, tu sjedi tuzlanski šejh Davud. Kada je i on čuo za nas i kada je ovamo došao prvi put, isto je i on to pitao kao i mnogi drugi. Da kažem i ovo: Za nas se čulo i na sultanovom dvoru, pa je uzvišeni šejhulislam poslao birane ljude da provjere da li ispravno slijedimo propise časnog Kur'ana, odnosno da li smo pravi muslimani. Bilo je to nedavno pa vjerojatno ni časni šejh Davud nije još čuo za to. Nakon što su šejhulislamovi ljudi sve čuli, vidjeli i provjerili, sa suzama u očima su nas zagrlili i odali puno priznanje i hvalu što smo kroz toliko vrijeme, tako daleko od ostale islamske braće ostali ispravni, najvjerniji privrženici i sljedbenici učenja kojeg nam je Allah, dželle šanuhu, podario. Nakon podnesenog izvještaja Dvoru, sultan je obdario naš džemat i džamiju svim i svačim, što nas, svakog Kalesijca, čini ponosnim. Poslije ćemo obići džamiju, naselje, mezarja, mekteb i drugo, da svojim očima vidiš ono o čemu govorim.
– Neka svim vašim džematlijama Allah, dželle šanuhu, podari milost i da vam dade zasluženu nagradu za vašu opstojnost i ustrajnost u vjeri koju svi slijedimo – uzbuđenim glasom uzvrati Ajvaz-dedo i nastavi:
– Zaputio sam se s bratom Radinom iz dalekog Prusca gonjen željom da dođem ovamo, da čujem i vidim ono što zaslužuje i Božiju i ljudsku svaku hvalu.
– Rekoste da je brat Radin do primanja islama bio bogumilski starješina u Pruscu. Je li tako? – upita imam okrećući se prema Radinu. Ovaj mu potvrdno klimne glavom i, prije nego mu je stigao nešto reći o tome, imam nastavi:
– S time u vezi da kažem da smo mi, Kalesijci, sve donedavno bili okruženi domaćim pukom koji je slijedio svoju domaću vjeru. Niko ne pamti da je ikada bilo ma kakvih nesporazuma između nas. Ako brata Radina zanima, da spomenem da se u nedalekom selu koje se zove Jelovo Brdo nalazi hiža u kojoj još boravi nekoliko starješina domaće vjere, a u selu je tek nekoliko onih koji su još u staroj vjeri. Ostali su primili islam. Nedaleko od tog sela nalazi se jedna pećina iz koje ističe vrelo, u kojoj se u proljeće na Jurjevdan okupljaju na molitvu vjernici iz čitavog kraja.

(Iz romana Ajvaz-dedin san Envera Imamovića)