La ilahe illellah jesu riječi kojima se otvaraju džennetska vrata, ali valja doći do tih vrata a put do njih je veoma dug. Taj put počinje s riječima La ilahe illellah i s njima završava.
فَاعْلَمْ أَنَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ وَاسْتَغْفِرْ لِذَنبِكَ وَلِلْمُؤْمِنِينَ وَالْمُؤْمِنَاتِ وَاللَّهُ يَعْلَمُ مُتَقَلَّبَكُمْ وَمَثْوَاكُمْ
“Znaj da nema boga osim Allaha! Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice! Allah zna kud se krećete i gdje boravite.” Muhammed, 19. Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
Zahvala Allahu pripada, Vječno Živom, Onome koji je neovisan i Jedini hvale dostojan. Salavate na Muhammeda, a.s., donosimo, njegov ehli-bejt, vjerne ashabe i iskrene sljedbenike islama i sunneta.
U vrijeme Poslanika, a.s., živio je jedan nevjernik, koji se zvao Ebu Dihje el-Kelbi. Bio je poglavar jednog mjesta i odgovoran za sedam stotina ljudi. Kad god bi ga vidio, Muhammed, a.s., je učio dovu: – Allahu moj, volio bih ga vidjeti na sedždi. Jednog dana Allah dž.š. reče Džibrilu da obavijesti Muhammeda, a.s., da mu je uslišao dovu i da je tom čovjeku spustio vjerovanje u srce. U tom taj čovjek uđe u punu džamiju, dok je Poslanik, a.s., razgovarao sa ashabima. Kad su ashabi ugledali ovog čovjeka, svi su se prisjetili njegovih ranijih nedjela i upitali se šta će on tu. Međutim, Muhammed, a.s., mu napravi mjesto do sebe, skide svoj ogrtač i prostrije ga da on sjedne, ukazujući mu time dobrodošlicu. Ashabi su se tome začudili, a ovaj čovjek plačući progovori: – Allahov Poslaniče, hoću da primim islam. Muhammed, a.s., ga pozva da izgovori šehadet i on reče: – La ilahe illellah Muhammedu Resullullah – Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov rob i Poslanik. Kada je izgovorio šehadet, počeo je plakati još više. Poslanik ga upita da li plače zbog dragosti što je primio islam, a on mu odgovori: – Jeste i zbog toga, Allahov Poslaniče, ali meni naumpada i grijeh koji sam počinio u prošlosti. Toliko je težak da se bojim da mi neće biti oprošteno. Ako treba, ubijte me zbog toga, samo da mi bude oprošteno. Muhammed, a.s., ga upita šta je to toliko strašno što je učinio, a čovjek plačući reče: – Ne mogu, Allahov Poslaniče, teško mi je. Nakon dužeg ubjeđivanja, konačno poče govoriti: – Poglavar sam jednog plemena. Sedam stotina ljudi je pod mojom upravom. Ja sam lično zakopao sedamdesetero žive ženske djece. Zbog težine tog grijeha, Muhammed, a.s., malo okrenu leđa na desnu stranu, zbog čega čovjek pomisli da je to znak da Poslanik neće moliti za oprost i da mu neće biti oprošteno. U tom trenutku Allah dž.š. šalje Džibrila sa sljedećim nalogom: – Reci Muhammedu: O Muhammede, ovom čovjeku sam oprostio šezdeset godina njegove zablude i sve što je u njima radio čim je izgovorio šehadet. Tada je Muhammed, a.s., počeo plakati, a sa njim i njegovi ashabi. Poslanik podiže ruke i reče: – Gospodaru moj, kad si ovom čovjeku oprostio šezdeset godina njegove zablude i sve teške grijehe koje je činio, samo zato što je izgovorio šehadet, kako nećeš oprostiti mojim sljedbenicima koji će šehadet stalno izgovarati.
Zbog iskrenosti i spremnosti da prizna svoje grijehe Allah Milosni je Ebu Dihji el-Kelbiju ukazao veliku počast. Oprostio mu je njegove grijehe i pretvorio ih u dobra djela. Pored toga, počastio ga je i time što je melek Džibril uzimao njegov lik kad god bi se pojavljivao u obliku čovjeka pred Poslanikom. Ashabi su često govorili: – Nismo znali je li pred nama Džibril ili Ebu Dihje el-Kelbi.
Navedeni hadis nam govori da postati musliman nikad nije kasno i da je u vrijeme Poslanika bilo ljudi koji su godinama ogrezli u griješenju, ali su šehadetom i riječima La ilahe illellah – Nema boga osim Allaha!, poništavali sve svoje grijehe. Tako je bilo u vrijeme Poslanika, tako je i danas, jer je Kur’an za sva vremena. I danas, ako čovjek iskreno prizna svoje grijehe i izgovori La ilahe illellah, postoji mogućnost da će mu grijesi biti oprošteni. Postoji mogućnost, jer se ne može saznati, a ne može se sa sigurnošću znati, jer danas nema Poslanika živog da dođe mu Džibril s riječima od Allaha kome je oprošteno.
Razlika između Poslanikovog vremena i današnjeg je u tome što nema živog Poslanika, ali su riječi La ilahe illellah žive i danas. Međutim, razlika između Poslanikovog vremena i današnjeg je u ljudima. Razlika između ljudi Poslanikovog doba i danas jeste u poimanju i razumijevanju riječi La ilahe illellah – Nema boga osim Allaha. Vrlo često ćemo danas čuti kako se citira vjerodostojan hadis koji glasi: „Ko iskreno izgovori riječi šehadeta – La ilahe illellah – ući će u Džennet.“ S obzirom da današnje vrijeme, kao nikad ranije, u sebi krije samoprozvane stručnjake i eksperte za mnogo toga a naročito za vjeru, one koji su sebi umislili da imaju znanja da tumače Sveti tekst i hadise, nije teško odgonetnuti kako neki razumiju navedeni hadis. Mogu sebi mnogi da umisle kako je dovoljno jednom izgovoriti La ilahe illellah i odmah je zagarantovano mjesto u Džennetu.
La ilahe illellah jesu riječi kojima se otvaraju džennetska vrata, ali valja doći do tih vrata a put do njih je veoma dug. Taj put počinje s riječima La ilahe illellah i s njima završava. Taj put počinje izgovaranjem šehadeta i svjedočenjem Božijeg jedinstva, ali na tom putu valja potvrditi ono što se priča. Allah ne voli kad se jedno govori a drugo radi. Riječi su samo riječi ako ih djela ne prate. Potvrda riječi La ilahe illellah se ostvaruje djelima. Upravo je to jedan od uslova ispravnosti tih riječi, odnosno istinitost koja je suprotna laži. I munafici znaju reći La ilahe illellah, samo što se te riječi ne slažu s njihovim srcima i djelima.
وَمِنَ النَّاسِ مَن يَقُولُ آمَنَّا بِاللّهِ وَبِالْيَوْمِ الآخِرِ وَمَا هُم بِمُؤْمِنِينَ
يُخَادِعُونَ اللّهَ وَالَّذِينَ آمَنُوا وَمَا يَخْدَعُونَ إِلاَّ أَنفُسَهُم وَمَا يَشْعُرُونَ
فِي قُلُوبِهِم مَّرَضٌ فَزَادَهُمُ اللّهُ مَرَضاً وَلَهُم عَذَابٌ أَلِيمٌ بِمَا كَانُوا يَكْذِبُونَ
“Ima ljudi koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u Onaj svijet” – a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava, njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (El-Bekara, 8-10.)
U hadisu se navodi da je Poslanik rekao: “Nema nikoga da iskreno od srca kaže La ilahe illellah, a da mu Allah neće zabraniti ulazak u Vatru.”
Onaj koji to jezikom izgovori, a srcem zaniječe i ne vjeruje, njemu neće ništa koristiti. Može čovjek i dan i noć govoriti La ilahe illellah, da vjeruje u Allaha i Onaj svijet, ali ako ne radi za Onaj svijet i ako ne radi u skladu s izgovorenim riječima šehadeta, njemu te riječi ništa ne koriste.
Pored iskrenosti u uslove ispravnosti izgovaranja La ilahe illallah spadaju: znanje koje je suprotno neznanju, čvrsto uvjerenje koje je suprotno sumnji, pokoravanje koje je suprotno neposlušnosti, ljubav koja je suprotna mržnji. Nije dovoljno puko izgovaranje šehadeta, nego treba biti srcem čvrsto uvjeren, istinski, bez sumnje. Ako ne bude ove ubijeđenosti onda je to licemjerstvo.
U slučaju da čovjek izabere da od vjere ima samo šehadet, da se zadovolji samo izgovaranjem riječi La ilahe illellah bez njihove potrvde djelima, onda mu je vjera samo na jeziku. S druge strane, onaj koji je iskren i ko vjeru potvrđuje djelima, izgovaranje šehadeta i veličanje jezikom Allaha će mu donijeti nagradu. Rekao je Muhammed, a.s.: “Ko kaže u jednom danu Subhanellah-Slavljen neka je Allah i El-hamdu lillah-Njemu hvala, stotinu puta, bit će mu oprošteni grijesi, makar bili poput morske pjene.” (Tirmizi)
Allaha molimo da nam dobro ukabuli a loše oprosti, molimo Ga za dobro i ovog i onog svijeta. Amin, ja Rabbel-alemin!
