Autor: Merima Osmanović
Dok povlačim olovkom po papiru, na trenutak zastajem, da osjetim toplinu koja mi se srce razlije kad ti ime spomenem. Milo mi baš. Počnem tonuti u duboke misli o tebi, donesem salavate na tebe. Šta ću, nekako mi lijepo,ne mogu da opišem riječima, dokažem djelima. Osjećam se kao da mi je kamen sa srca pao, neki najveći teret sa leđa, sa duše, lijepo mi brate u duši ne mogu da opišem, neko osvježenje osjetim. Naprosto nešto riječima neopisivo.
Istrajavam u tome da slijedim svaki tvoj korak, da budem kao ti po ponašanju, djelima, postupcima… Da ustajem na desnu nogu, tad mi bolje krene. A ja ni ne želim drugačije. Hoću da tako ustajem, da sam nasmijana, vedra, blaga prema drugima, da me vole zbog vjere koju imam, da vide u meni da mi nije mrsko da te slijedim. Ja Poslaniče, kad tugujem, želim da budem umjerena. Jer i ti si bio takav. Praštao si drugima kada su te gađali, vrijeđali, optuživali, sve a ja da ne oprostim ružne riječi i ne zaboravim. Neće dragi Poslaniče doći kod mene na sud nego kod Njega. Nemam ja pravo za to. Smatram da je svakome čovjeku, a posebno onom ko ne želi da luta u ovom svijetu zabluda, potreban neko na koga će se ugledati. Kako rastem postaju mi jasnije riječi od nekada i knjige o Tebi Božiji Poslaniče da si bio sasvim običan čovjek kao i mi živio, radio, volio, za dobro se borio, pomagao drugima… Allah je izabrao istog kao i mi da nam bude Poslanik koji će istrajati u tome da nam prenese Objavu, da uči i da se bori. Da bude hrabar,predan i odan Allahu i siguran da se vjerovanjem u Allaha može sve uspjeti.
Dragi moj Poslaniče zaista si bio jedan od rijetkih koji je uspio da prebrodi sve prepreke, probleme, životne poteškoće… Zaista si bio kao i mi, a opet oliko drugačiji i toliko poseban. Moj Poslaniče žao mi je što mnogi nemaju u srcu osjećanja prema tebi, što neki i ne znaju ko si zapravo Ti, žao mi onih kojima ne mogu riječima da dočaram, koji ne vide sreću vjernika. Šta ću, bespomoćna sam. Govorim ja, ali ne čuju, pokazujem ne vide.. Žao mi ih, kako će sutra na onom svijetu? Mene nije strah smrti kada si ti Poslaniče prenio da nas čeka vječna sreća na onom svijetu, kakav bih to onda bila insan? Strah me da ne postanem nezahvalni rob. Ne želim da živim lahak život onih koji ne vjeruju u Tebe, kažu da je moj život vjere težak, neka je ja volim tako da živim i sretna sam zbog toga. Ti Poslaniče nisi dozvolio da nestanemo u svojoj zabludi, da nestanemo u ponor. Zato te i volim i zahvalna sam Jedinom što nam te posla. Jer Ti i tvoji postupci žive u nama i živjet će zauvijek.