Drugi kalesijski alim o kojem se šire pročulo jeste Ibrahim ef. Smajić ─ Seljubac iz džemata Seljublje, koji i u novoj organizaciji IZ pripada Medžlisu IZ Kalesija. Seljubac spada u red naših prvih pobornika vjerske nastave na bosanskom jeziku i među prve pisce mektepskih udžbenika na istom jeziku.
Svoje početno znanje Seljubac je stekao u rodnom Seljublju, a dalje školovanje nastavio je u Istanbulu. Po završetku školovanja u Istanbulu Ibrahim ef. Smajić – Seljubac vraća se u domovinu Bosnu i Hercegovinu i stupa u islamsku službu, prvo u Brčkom, a zatim kao tabor-imam u Zenici. Nakon izvjesnog vremena on ponovo odlazi u Tursku, gdje ostaje sve do kraja svoga života. Samo je u nekoliko navrata posjetio svoju rodbinu i prijatelje u rodnom Seljublju, Tuzli i Brčkom. Kada je definitivno ostao u Turskoj, postavljen je za muderrisa jedne medrese u Bursi, gdje je ostao u svojstvu muderrisa sve do svoje smrti. Po kazivanju već umrlog Salih ef. Sivčevića, bivšeg muderrisa i upravitelja Behram-begove medrese u Tuzli, Seljubac je umro 1920. godine u turskom gradu Bursi, gdje je i pokopan. Za svoga života pet je puta obavio hadžske dužnosti. Godine 1908. Seljubac je zadnji put boravio u rodnom Seljublju i tom je prilikom bio privolio svog amidžića Aliju da mu dozvoli da sa sobom povede njegova sina Hasana (koji je dugo bio imam Poljske džamije u Tuzli) u Tursku na školovanje i vjersko usavršavanje. Do toga ipak nije došlo iz razloga što Hasanova majka nije kabulila da joj sin ode tako daleko od kuće. Ibrahim ef. Smajić – Seljubac potom se sam zaputio u Tursku i nikada više nije vidio ni svoje Seljublje ni svoju domovinu BiH. Nikada se nije ženio, pa shodno tome njegova se insanska vriježa gasi u Bursi.
U Turskoj je Seljubac napisao svoju čuvenu Novu bosansku elifnicu, koja je štampana u Istanbulu. Nazvao ju je novom jer je dobro znao da je Ibrahim Edhem Berbić ranije napisao svoju Elifnicu, u kojoj i vokale tretira harfovima, pišući ih u cjelini kao konsonante. Mnoge arabizme i turcizme, koje obilato koristi u svojoj elifnici, ostavlja netranskribirane. Iz njegove elifnice vidi se sasvim jasno kako on uzima šire narodne slojeve kao mjerilo općeg obrazovno-odgojnog stanja. Skrenuo je pažnju na važnost prevođenja korisnih djela na bosanski jezik, naglašavajući usto da muslimani bosanskog podneblja zaostaju iza kršćana baš zbog pasivnosti u vezi s tim. Iz njegove elifnice može se razumjeti da je bio i veliki protivnik praznovjerja i nadriljekarstva, ali i veliki pobornik prave medicine i njenih dometa. Govoreći u elifnici o hidžretu, on naglašava da je „pravi hidžret u zdravom moralu i iskrenoj pobožnosti“. Bio je mrzitelj duhana, pohlepe i rasipništva. Pišući elifnicu na bosanskom jeziku za djecu naših mektebi-ibtidaija, Seljubac se istakao kao odgovoran alim.
Preporučene vijesti
