Za mladosti vatrene i žive Mefail je u snu i na javi stalno sanjao. Takav je on momak bio. Po vokaciji, istinski Bošnjak i pravi pravcati tumač snova. On je znao šta se već sve zbilo u prošlosti, znao je tumačiti zbivanja sadašnjosti, a najjači je bio u tumačenju budućnosti. Mislio je uvijek i stalno se utapao u vlastitim promišljanjima. Najviše je pričao o srcu i duši, a i o sreći je često znao zapodjenuti razgovor. Katkada je znao kazati da je prava sreća kada dobro znaš kome pripadaš. Za mladosti vatrene i žive bio je sretan što je rođen u prirodnoj vjeri i što je dio bošnjačkog kauma.
Iz njegovog ukusa srednjoškolskog zadovoljstva, na fakultetu su mu iznenada i nepredviđeno ižćikljale guste čemerike, na čijim su se granama jasno primjećivali plodovi gnjeva na sve ono što je mogao unaokolo vidjeti. On trenutnu stvarnost nije baš najbolje begenisao.Smetalo mu je svako iščašeno mišljenje i svaka afrička gesta bez utemeljenja.
Takav je Mefail bio na početku svog trećeg desetljeća. A kasnije se u duši i sam još više i više mijenjao. O nekim stvarima je znao dovoljno, a o nekim drugim i više nego li mu je za te njegove godine i trebalo. To ga je koštalo i zdravlja i karijere i života. On se naprosto sav unio u svoj bošnjački prapočetak i žilište.
***
Prolaskom vremena postajao je zbunjen u srcu, u glavi i pomalo u duši. Srce mu se nikako nije moglo omladiti u tuđoj zemlji, u Misiru. Vremenskim slijedom, osjećajno srce mu se izlomilo na paramparčad. U životu svom još nisam susreo većeg nostalgičara. Odvojenost od topraka i plemenitih toprakovića za njega je vatra velika na čijem je plamenu njegovo srce sagorjevalo. Zapravo, u Kairu i posvuda unaokolo sve mu je nekako ličilo na uzimanje i davanje, sav mu je život bio čista kupoprodaja, trgovina ljudskom dušom i srcem, i još povrh svega toga bolno sjećanje na ono što je bilo. I ono što će biti, ali i sve ono što će se Bošnjacima Zapadnog Balkana konkretno dogoditi. Neko prodaje laži i podvale – govorio je – a drugi sve to jeftino pokupuju. Često je govorio o Bošnjacima kao velikim naivčinama mehkog srca. Stalno me upozoravao da svi ljudi imaju srce a za Bošnjake je kazivao da imaju srce u srcu. Bilo ga je zanimljivo slušati. Kazivao je da Bošnjo u mišićavom srcu ima još jedno srce koje se fuad zove. Ja sam zgusnuto zainteresiran da ga pomno slušam s tim u vezi. Neizrecivo me zanimalo to srce u srcu čovjekovom.Otkud Bošnji takvo srce? – pitao sam se stalno.
Jedanput mi je u šetnji misirskim Mejdanut-Tahrirom kazao da je prošle noći usnio ružan san. Ja mu kazujem da mi san nipošto ne priča ako je već ružan, jer ružne snove ne treba nikome saopštavati, a on navalio da se od svog usnulog tereta olakša, pa poče:
– Ti ono furaš historiju na fakultetu, raspremaš i rastresaš informacije prošlosti. De mi, molim te, lijepo kaži je li ono turski sultan Selim 1517. godine upao u Misir i priključio ga Osmanlijskoj imperiji!?
– Nisi valjda sanjao sultana, moj Mefaile!?
– Eto, jesam, i ljut sam na njega!
– Možeš sada i biti ljut na njega kad nije živ, a dok je bio na vrhuncu svoje moći niko se na njega nije smio javno ljutiti. On je tada bio padišah pred kojim se na koljena padalo. Mnogi su ga zvali Selim Strašni, ali u potaji. U njegovo vrijeme nije se smjelo naglas mrziti. Dok je on bio padišah u njegovom je carstvu sve bilo potaman.
– Sanjao sam da je upravo on 1517. godine poslao u svojim askerima i golemu grupu Bošnjaka da ginu i stradaju u dolini Nila. Haman da je on, taj Selim Strašni, dobro znao da Bošnjo između odanosti Bogu i caru ne vidi neku golemu razliku.
– Izgleda – velim mu – da je tvoj san sahih.
– Kaži mi, tako ti Allaha, da li postoji u Gornjem Misiru, na granici sa Sudanom kakva historijska tvrđava pod nazivom Ibrim!?
– Tek sam nešto doznao o tome a više mi je to sve neki fluid – velim mu.
– Sinoć sam sanjao naše Bošnjake kako čuvaju stražu u tvrđavi Ibrim. Ovi naši Bošnjaci već su zaboravili u svoje porijeklo i svoje bosanske korjene. Oni su ušće svog života osigurali u ovom vrletnom Ibrimu. U snoviđenju su mi bili kao neke Ibrimbe. Zagledao sam se malo i u njihove oči. Svjetlucale su mi, Enko, na jedan poseban bosanski način. Oči su im plave kao ona tvoja planina Majevica izdaleka. I žao mi ih plaho što su tu u Ibrimu završili. Da su u Bosni, bilo bi i njima i nama bolje, jer smo zajedno mnogo jači i kuražniji.
***
Ibretio sam se svemu odsanjanom. Mefail mi je o potomcima Bošnjaka pričao kao da su tu među nama na Mejdanit-Tahriru. Meni što je daleko od očiju, daleko je i od fuada, ali u Mefaila je to sve drugačije i izgleda da mu je srce od samog fuada, od čiste osjećajnosti, empatije. On ih je vidio i blizu su njegovom osjećajnom srcu. Reče mi da ovog ferija neće ići u Podrinje a razlog je našao u potrebi odlaska među potomke Bošnjaka. Vidim mog Mefaila na Mejdanit-Tahriru kao golemog heroja na mejdanu. Na misirskom Trgu oslobođenja Mefail se oslobađa natruha historije. Ličio mi je na čovjeka koji nagovještava i opominje svakoga ko je inertan i uspavan u svojoj duhovnoj ukočenosti. Po njemu, od svih znamenitih Bošnjaka najplemenitiji je kapetan Husejn-beg Gradaščević, jer je, kako kaže, imao viziju topraka, viziju zemljice za koju se trebalo bezrezervno boriti. Čovjek bez topraka je kao ždral bez krila. Kapetan Gradaščević je dao krila našoj Bosni. Njemu je bilo suludo što su Bošnjaci iz Kalesije ginuli na Oziji, što je Hizir-paša gurao Bošnjake i Bosne i Hercegovine da budu prethodnica askerima Kara Mustafa-paše u zadnjem pokušaju osvajanja Viene. On se ljutio i na to što je smrtno bošnjačko sjeme posijano na prostorima Habzburgške monarhije, u Pešti, u Trstu,u Beču i Gracu. Za njeg je to bilo uzaludno gubljenje bošnjačkog tkiva za tuđe prohtjeve i interese. Po njemu, Bošnjaci su s stoljećima borili za tuđi devlet i ginuli bez pokrića.
– Čemu sve ovo, čemu satiranje sjemena bošnjačkog po vojnim pustarama i močvarama tuđeg devleta? – zabrinuto je klitao moj sahib Mefail.U Mefailovo vrijeme bilo je plodonosno doznati kakva će vremena doći kada njega, kako kaže, ne bude bilo.
– Sve ovo, Enko, pričam ti da drugima kazuješ kad me više ne bude, kada izađem iz izgubljenog vremena – tugaljivo je izustio.
Iz Misira se Mefail vratio a da nije okončao studije. Vratio se u svoje Podrinje i u njemu zauvijek ostao. Doživotni ostanak u Srebrenici osjećao je gotovo kao sreću i jedino moguće rješenje. Iz Misira je sagledao svo raspuće u svom životu i životima našeg kauma. U El-Kahiri je bio rezigniran zbog ranijih jezičkih usmjerenosti u Bosni. Nešto ga je škakljalo u duši što su mu u osnovnoj školi glagoljali paruski. Ovaj jezik mu i nije bio neki strani jezik, jer mu je u izgovoru ličio kao ruganje na bosanskom. Godine boravka u El-Kahiri koristio je najviše za učenje stranih jezika. Od sedam i po hiljada jezika želio je savladati bar sedam. Često je govorio da će poznavanje stranih jezika možda spasiti Bošnjake od stalnih kidisanja na njih. Odnekud je imao išaret da će Bošnjaci trpjeti znatna iskušenja. Ako ne budu znali drugima kazati svoju muku, u tom slučaju su oni što kidišu na njih u pravu.
Kad se Mefail vratio u svoju Srebrenicu imao je znanje velikog erudite, međutim, dogodilo mu se da nije imao mnogo onih kojima je mogao kazivati svoje iskustvo i istinske snove svoje uzdrmane jave.
Od velikog promišljanja i drugih iznenadnih životnih zavrzlama dospio je jednog proljetnog dana, godine 1988., u vlaseničku bolnicu. Razložno je tražio da ga posjetim. Imao je važnih stvari da mi izdeklamuje. Starom sahibu brzo se odazvah. Pri susretu primjetih da je mnogo životno skrhan, da je neveseo, neizrecivo kaharli, da je bez sebe nekadašnjeg. Uozbiljim se i zašutim. Šuti on, a šutim i ja. Znam da ga nešto muči i proganja. Čekam da se sjeti da sam tu pored njega. Vidim ga da čas gleda preda se, a čas u nebo iznad Viselca.
– Kako se ono gore brdo zove? – pita me, prekidajući dugu utihlost.
– Viselac – kažem mu.
– Vidiš li onu pticu što gore iznad brda visoko kruži?
– Vidim, vidim. – uzvraćam mu – a kakva je, Mefaile, ono ptica?
– E, to je žar-ptica.
– Nikad nisam čuo za takvu vrstu ptice.
– Djed mi je bir-vaktile kazivao da je to džennetska ptica. Ta ptica, tvica – kako ju je moj rahmetli djed zvao, prva nagovjesti nesreću koja će se nadviti nad ljudskim usudom, ona zapravo unaprijed ožalijeva ljudska stradanja, prolivenu krv, viktimizaciju. Svojim kruženjem po nebeskom svodu ona označava da će još jednom doći težak vakat za Bošnjake.
– Ti, Mefaile, malo-malo pa o Bošnjacima i njihovoj kobi. Ima li išta veselije da čujem od tebe? Hoće li Bošnjaci ikad doznati šta se iza brda valja, pa da se ono malo k’o pripreme za samoodbranu? Ima li koji Bošnjo da već ide sredinom?
– Upravo mi ova žar-ptica nagovještava da će mnogo bošnjačkog evlada i njihovih očeva i majki nastradati. Mjesta što su ženskog roda: i Vlasenica, i Srebrenica, i Žepa, i Rogatica, i Foča, i Bijeljina, i Banja Luka i Velika Kladuša, biće prepuna masovnih kaburistana, biće golemog i nesagledivog jada i čemera. U ovim mjestima već odavno Bošnjaci i Bošnjakinje ne idu sredinom. Žar-ptica je veliki išaret svima onima koji razuma imaju.
– Ako nastupe vunena vremena, Bošnjaci će se ovaj put snaći – usudim se umiješati.
– Jeste, jeste, ali Bošnjaci su i plemeniti, i merhametli prema drugima, a prema sebi su još uvijek naivni. Ne znaju oni čuvati sebe od sebe a kamo li od mitskog dušmanina, i ne znaju čak ni koliko je puta rijeka Drina bila krvava. Poslanik islama Muhammed, a.s., im je u miraz ostavio važne riječi: “Preporučujem vam da se bojite Allaha i da lijepo postupate sa muslimanima, koji su sa vama. Borite se u ime Allaha i na Njegovom putu protiv onoga ko u Njega ne vjeruje. Nikada bez najave nemojte napadati niti nešto utajiti! Ne ubijajte žene i djecu, a ni oronule starce i monahe njihovih samostana. Ne lomite palme! Ne uništavajte bilo kakvo drveće i ne rušite građevine(bez potrebe)!”
Iz ovih uputa Bošnjaci su formirali stav da je agresija po njihovoj vjeri haram i da nikada ne treba ubijati nevine žene, njihovu djecu, kao i ljude koji su se obavezali tumačiti vjeru. Dragi Bog je strogo zabranio da se drugi bez najave napadaju, ali je strogo naredio oprez i budnost. Teško je reći da Bošnjaci mogu izaći iz svoje stoljetne zablude. Vjera ih je njihova smekšala. Uz sve to, skloni su čak vjerovati da su mitomanske ubice prestale postojati. Varaju se grdno naši Bošnjasci s tim u vezi. Žar-ptica, evo, još jednom kazuje da će mitomani i žariti, i paliti, i klati i u duboke jame Bošnjake trpati.
***
Poslije ovog zijareta Mefailu ubijedio sam i samog sebe da su Mefailovi snovi znakoviti. U drugom susretu s njim iznova mi je pričao o bliskoj budućnosti bošnjačkoj. U snovima je vidio ljude koji mare svoj život, a kada se probudio, vidio je samo njihov nemar. Jedanput ih je u snu vidio da imaju izbor u svom životu, a na javi je doznao da izbora nemaju. Drugi ih biraju i prebiraju! Vidio ih je u predstresnim i vunenim vremenima da igraju život u nečijoj kreaciji i koreografiji.
– Ah, ove ljude što ih bezuslovno empatišem valja buditi iz sna skidajući im koprenu sa života. Mi smo ljudska vrsta koja ima razlog da gleda naprijed. Ispred nas,iza ovog trajanja, ima novi život. – govorio je ove riječi kad god je imao snage za govor. Čudno je što je tako govorio a sam nije imao volje za životom.
– Šta god moj Bošnjo griješio, neka prestane i neka sam sebi dođe! – posljednje su riječi koje sam čuo od sahiba Mefaila.
Njegovi snovi jave nisu završeni. On o nama još ništa nije dovršio. Rano je prestao sanjati i nagovještavati. Šteta je to golema! Pred agresiju na toprak Bosnu i Hercegovinu je mijenio svijet. Umro je vrlo mlad. Melek smrti ga je odnio na bolji svijet. Džennetska ptica je njegova vjerna druga. Mi smo ostali na ovom prgavom dunjaluku da analiziramo istinitost Mefailovih snova. Mefail niučemu nije promašio.Snovi sna i jave bili su mu sušta istina.
Dosad je moj bošnjački narod samo patio, trpio i kajao se. Najgore po njeg u svemu tome je to što se kajao i kajao i u tom svom kajanju uvježbavao, a čvrste realizacije za samoodbranu nikada nije imao do kraja. Bošnjački narod je volio samo dobar početak a ne i dobar kraj. Nikad nije bio na “akibetul-hajr”. Sudbina mu je uvijek lebdjela u zraku. Iz ovog zadnjeg petogodišnjeg kidisanja na njih i njihov toprak ne bi trebalo biti bilo kakvog zakašnjelog kajanja. Kajanja neće biti ukoliko svaki Bošnjak bude živio bez pauza u glavi. Da mi naš Svemilosni i Samilosni Stvoritelj usporedbu oprosti, onaj naš Amor Mašović i Murat Hurtić u ovih posljednjih deset poratnih godina sve mi više liče na kaburske meleke Minkira i Nekira.
***
Niko, ama baš niko na ovom prolaznome svijetu nije kontaktirao sa merhumima, i niko se nije nagledao usuda bošnjačkog kao ovaj plemeniti bošnjački dvojac. Ne, ne, oni nisu ispitivali mrtve kako to meleki ispituju, nisu ispitivali Bošnjake i Bošnjakinje kako to meleki uobičajeno čine,oni nisu zaduženi da se bave njihovim dušama. Duše umorenih žive same. Po masovnim mezaristanima nisu tražili šta su to oni zgriješili na dunjaluku i koji im je bio svjetonazor. To nije njihov dio posla. Njihov zadatak je bio i još uvijek je da istraže svirepe metode ubijanja od strane ljudi koji su rođeni u legendi i mitu. Mitomane, koji su iz straha od Boga zaćutali oni ispituju kako su oklopi i staništa duša dospjeli u jame i razvaline bosanske. Svi Bošnjaci i brojna njihova čeljad prerano su otišli sa ovog svijeta i svi su nevini. Plemeniti dvojac, i ne samo taj dvojac, tačno je i precizno ispitao na koje se sve načine kidisalo na nevini bošnjački kaum. Sveukupnost zla dušmanskog ispričali su Amor i Murat, neka im Dragi Bog mirne snove podari. Ko ne umije da sluša njihovu priču, taj, uistinu, ne umije primiti ni Božiju poruku.
***
Na Sudnjem danu svaki će čovjek gledati svoj film života, a ispričane i registrovane priče Amora i Murata svaki Bošnjak i Bošnjakinja mogu gledati u ovosvjetskoj snimci. Film ovog svijeta je holokaust i viktimizacija bošnjačkog kauma. Treba ga gledati i vječno pamtiti zlo mitomansko, zlo koje je toliko strašno i nečovječno da se ni domisliti ne može. Ovosvjetski bošnjački kijamet cijeli je svijet gledao uživo i sa ćeifom uživao što jedan miroljubivi narod strada, narod koji u svom životnom kodu ne umije mrziti, mučiti, tlačiti i ubijati. Iza petogodišnjeg kidisanja na Bosnu i Hercegovinu, ostali su mnogobrojni ožiljci po jednom topraku na Zapadnom Balkanu i mnoge ranjene duše bošnjačke.
– Šta god moj Bošnjo griješio, neka prestane i neka sam sebi dođe! – stalno mi u ušima odzvanjaju riječi mog sahiba Mefaila.
Dobri Bošnjo treba gledati i naprijed i iza sebe. Mora se osvrtati. I na vrijeme popravljati. Mora sebi doći i tek tada otići na pomirenje. I prestati posjedovati zakašnjelo kajanje. Bošnjo je, u cilju svog opstanka, popravljiv insan. I njemu će se, ako Bog da, desiti sloboda. Dešavanje slobode je moguće, ukoliko dobri Bošnjo primijeni pravilo ponašanja: zadužen – odgovoran. Bošnjaka Svemogući duži da samo Njemu služi.
Dosadašnje komandante naših života Bošnjaci će posigurno promijeniti i poslije toga će se osjećati kao gospodari svojih sudbina. Bošnjaci su stavili svoje glave na gotovs i neće više gubiti vrijeme uzalud. To je, zacijelo, znakovito i ljekovito. Žar-ptica je otefsirila svoje.
Mefaila sam, mir duši njegovoj, što mi je drag kao ajet iz Kur’ana, volio slušati i kad sam mislio da nema pravo. Odavno znam njegovu znakovitu priču napamet. Ona mi je blago neizmjerno, i nedam je. Lekcija je to za svaki dan, gradivo za svaki tren, gradivo koje se stalno obnavlja i zapamćuje. Čovjek mora slušati sabesjednika svoga radi sebe samoga i mora osjetiti eho njegove poruke. Mefailovi snovi jave su i pouka i oporuka. Svojim pogledom prema nebu navijestio je i donio gromadu bošnjačkog usuda. Žar-ptica sve Bošnjake pažljivo i brižljivo nadgleda. I mrtve u masovnim kaburistanima i sve one bez ikakvog grijeha smaknute što će, Božijim emrom, u Džennet prispjeti. Vakat je pogledati horizontom i bez prestanka tražiti vlastitu kibletnamu. I jednom zauvijek doći sebi! Moramo! Ima snage i nade. Svijest nam se ne smije pomračiti od tuge. Već vidim Bošnjake i svjesne i prkosne. U inat svima koji bi željeli da nas što manje ima! Ožiljci po topraku i hiljade mezara plemenitih toprakovića opominju. Odsad krijeposni Bošnjo samo trijezan umire.
Piše: Enver Alić
Islamske informativne novine PREPOROD, 1. oktobar 2017., 11. muharrem 1439.
Preporučene vijesti
