Radi za ovaj svijet kao da ćeš vječno tu ostati, a pripremaj se za Ahiret kao da ćeš sutra umrijeti.
وَاضْرِبْ لَهُم مَّثَلَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا كَمَاء أَنزَلْنَاهُ مِنَ السَّمَاء فَاخْتَلَطَ بِهِ نَبَاتُ الْأَرْضِ فَأَصْبَحَ هَشِيمًا تَذْرُوهُ الرِّيَاحُ وَكَانَ اللَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ مُّقْتَدِرًا
“Navedi im kao primjer da je život na ovome svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može!” (El-Kehf, 45.) Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
Hvala i zahvala Allahu pripadaju, Onome koji je neovisan od svega, Koji je jedini hvale dostojan. Salavate na Poslanika donosimo, njegovu porodicu i ashabe spominjemo, dobrih svojih prethodnika se po dobru prisjećamo.
Život na ovom svijetu je kao bilje. Čovjek sliči biljci, koja u proljeće svog života se razvija i raste, u ljeto svoje čovjek je poput biljke – sija svom ljepotom, a onda dolazi tmurna jesen i čovjek polahko vehne kao što i biljka vehne. Od proljeća i rađanja njenog, pa do jeseni i odumiranja, vrijeme života bilja prođe vrlo brzo. Tako isto je i kod čovjeka; od proljeća njegovog pa do jeseni života njegovog vrijeme prođe veoma brzo. Vjetar prolaznosti insana zamete kao što je i bilje zameo i raznio po zemlji.
Čovjek ima malo više vremena nego biljka, ali i tog vremena što ima malo više nego bilje, na kraju ipak nestane. Međutim, čovjek je počesto nezahvalan. Nezahvalnost insanska se pokazala onoga trenutka kada je brdima i planinama ponuđen emanet upravljanja Zemljom a oni su ponuđeni emanet odbili, da bi se pojavio čovjek i na svoja pleća preuzeo ponuđeni emanet. I onda, s emanetom, dolazi i odgovornost.
Emanet je povjerenje, a povjerenje se ne bi smjelo izigrati. Čovjek je preuzeo povjerenje upravljanja Zemljom. Međutim, počesto je čovjek nezahvalan, pa zaboravi na prihvaćeni emanet. Zaboravi insan zaboravni da ono što je na dar dobio na kraju mora vratiti. I život koji živi a koji je sličan bilju, na kraju svaki čovjek mora vratiti. Onoga trenutka kad se rodio svaki insan je na ovaj svijet došao bez ičega. Na dar je dobio život, a kroz život svoj svaki čovjek biva iskušavan.
Nekada ta iskušenja budu u vjeri i znanju, a nekada u imetku, vlasti i moći. U svim navedenim iskušenjima čovjek može pogriješiti i pomisliti ono što je Iblis naglas rekao: – Ja sam bolji od njega! Čak i u vjeri čovjek može pomisliti ili čak reći kako je bolji vjernik od nekog drugog.
Prije nego je postao proklet Iblis je bio najpobožniji među džinnima. Njegova pobožnost je dostigla stepene da se družio s melekima. A onda kada je u svom iskušenju propao, s visine pao je na najniže stepene.
I Adem-praotac ljudskog roda bio je iskušan i njegovo iskušenje možemo posmatrati kroz prizmu iskušenja u imetku. Sve je imao, samo jedno mu je bilo zabranjeno. A on, poželio je i to jedno. I onda, iako je – za razliku od Iblisa – spoznao svoju pogrešku i pokajao se, ipak je Džennet i Vječnost morao zamijeniti dunjalukom i prolaznošću.
I ovdje, na svijetu ovome, Ademovi sinovi i kćeri stalno su na iskušenjima; nekada u vjeri i znanju, nekada u imetku, vlasti i moći. I ovdje, na svijetu ovom prolaznom, poneki sinovi Ademovi prave iste ili slične pogreške kao i praotac Adem. Nekima od djece Ademove dato je mnoštvo blagodati, pa se može reći kao da su u zemaljskom džennetu, ali opet, vrlo često, mnogi požele i ono jedno što nemaju. Da im je još, iako sve imaju. Zbog te želje da ima još, čovjek konstantno biva iskušavan u imetku. Stalno se trudi da obezbjedi još, iako je ono što ima i više nego dovoljno. Šejtan ga plaši strahom i neimaštinjom i čovjek se plaši da će izgubiti ostvareno.
S druge strane, poneki od djece Ademove sliče čovjeku iz sure Kehf kojem je dat vrt i plodovi, a on nezahvalan, kad uđe u vrt svoj reče drugu svom: – Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda! Dva kratka kur'anska ajeta jasno oslikavaju ljudsku želju za ovozemnim blagodatima. „Od tebe sam bogatiji“, i „Ja sam bolji od njega!“, u sebi nose pojašnjenje ljudske želje za imetkom.
Želja čovjekova da dokaže sebi i da pokaže i drugima kako je bolji od ostalih je iskušenje u imetku. Preko iskušenja u imetku čovjek dolazi do iskušenja moći. Bogatstvo koje posjeduje je samo iskušenje čovjeku, jer vrlo lahko može ostati bez toga. Ali, mnošto blagodati koje su im date, ponekoj djeci Ademovoj stvore lažnu sliku o njima samima, pa onda na osnovu toga sami sebe uvjere kako su bolji od drugih. I zbog te lažne slike o sopstvenoj vrijednosti čovjek pomisli kako je u odnosu na ostale na većem stepenu. Čak pomisli kako je i kod Boga na većoj deredži, jer je pomislio kako je od drugih bolji. I onda kada čovjek sebe dovede na taj stepen da umisli kako je od drugih bolji i kod Boga priznatiji, tada počinje još dublje da tone u svojim iskušenjima. Tada, zbog svoje umišljenosti o svojoj odabranosti, čovjek počinje sam sebi da dozvoljava ono što je zabranjeno. I tako uvjeren u svoju odabranost nad ostalima čovjek sve dublje tone u svojim iskušenjima, sve dok ne potone i ne propadne do najnižih stepena.
Povijest pamti i bilježi mnoge koji su bili i nestali a koji su u svojim iskušenjima zbog dunjaluka izgubili Ahiret, ali su na kraju izgubili i dunjaluk. Najupečatljiva ličnost iz prošlosti koji je u svojim iskušenjima sve izgubio jeste faraon. On je otišao dalje i od samog Iblisa, jer je za sebe tvrdio da je bog, što čak ni Iblis nije uradio. Onoga trenutka kada se more pred Musaom i sinovima Israilovim razdvojilo oholi faraon je povikao kako se more radi njega razdvojilo. A faraon je samo titula vladara koji je bio iskušan bogatstvom i moći. Poslije njega je bilo mnogo onih koji nisu ponijeli tu titulu, ali su mu sličili, u svojim iskušenjima su izgubili oba svijeta.
Iskušenja su sastavni dio čovjeka i ona će biti dok bude čovjeka. A kako se treba ponašati u iskušenjima najbolje oslikava poznati hadis Poslanika, a.s., u kojem je rekao: „Radi za ovaj svijet kao da ćeš vječno tu ostati, a pripremaj se za Ahiret kao da ćeš sutra umrijeti.“
Ovakav stav će čovjeku pomoći da ne zaboravi da je kao bilje, koje samo što suho nije postalo i koje vjetar samo što nije po zemlji raznio. A kad insana spuste u zemlju on sa sobom odnosi samo dva bijela čaršafa. Ti bijeli čaršafi se tada zovu ćefini a na hadždžu su ihrami. Upravo ta arefatska slika miliona ljudi u bijelom je pokazatelj ljudske vrijednosti. Ma koliko imao imetka i ma koliko imao moći sve će to proći; na kraju će samo dva bijela čaršafa doći. Takvo poimanje dunjaluka i iskušenja koje ovaj svijet donosi pomaže čovjeku da u svojim iskušenjima ostane postojan, jer je dunjaluk scena prolaznosti i besmrtnost ovdje nije moguća. Vječnost je na Ahiretu a do nje se dolazi putevima dunjalučkim. Samo je razlika u tome što će neka djeca Ademova po dunjaluku hoditi putevima dobra i na kraju će se vratiti tamo odakle je Adem krenuo, u Džennet. A neka djeca Ademova će po dunjaluku hoditi putevima Iblisovim i na kraju će se vratiti, zajedno s njim, u Džehennem. A izbor je na svakom od djece Ademove.
Gospodaru naš, grijehe nam oprosti a dobra djela ukabuli, na Sudnjem danu Milostiv budi.
Amin, ja Rabbe-l-alemin!
