Hutbe

Ne sudi po vanjskom izgledu

Najbolji ljudi su oni koji koriste drugim ljudima.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ وَأُنثَى وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ إِنَّ اللَّهَ عَلِيمٌ خَبِيرٌ

“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.) Istinu je rekao Allah Uzvišeni!

Hvala i zahvala Allahu pripadaju, Gospodaru svega stvorenog, vladaru Dana sudnjeg. Salavatima Muhammeda, a.s., selamimo, njegov ehli-bejt, plemenite ashabe, sljedbenike dini-islama i časnog sunneta.

Allah Svemogući je ljude stvorio od jednog čovjeka i jedne žene i na plemena i narode ih podijelio da bi se upoznavali; najbolji i najugledniji među ljudima su oni koji se Allaha najviše boje, a On sve zna i ništa Mu nije skriveno.

U vezi s najboljim među ljudima Muhammed, a.s., je rekao: „Najbolji ljudi su oni koji koriste drugim ljudima“.

Iz navedenog ajeta i hadisa jasno se spoznaje mjerilo po kojem se vrednuju ljudi. Ova mjera je univerzalna i za sva vremena. Može čovjek imati neki svoj način ocjenjivanja drugih ljudi, ali Kur'an i hadis jasno objašnjavaju kako i na koji način Allah vrednuje ljude. Najbolji su oni koji se Allaha najviše boje i oni koji su drugima od koristi. Ovo je Allahov sistem vrednovanja Njegovih stvorenja. Božija stvorenja mogu kreirati neki svoj sistem vrednovanja ljudi, ali taj sistem vrednovanja je manjkav, nije potpun i veoma često je pogrješiv, jer ljudi obično druge ocjenjuju po vanjskom izgledu ili nekoj drugoj karakteristici. A i pri samom ocjenjivanju drugih ljudi počesto se griješi u uzimanju mjere s kojom se nešto mjeri, upoređuje i vrednuju. Obično čovjek druge ocjenjuje tako što ih upoređuje sa sobom, a čovjek samog sebe, gotovo uvijek, vidi kao dobrog, pa i najboljeg. Vrlo rijetko će insan priznati da je neko drugi bolji. Zbog toga uzimanje samog sebe kao mjeru za poređenje s drugima nije ispravno, jer čovjek sebe samog najviše voli. Pored toga, ljudi nisu u mogućnosti da vide unutrašnjost ljudskog srca, šta srca kriju, pa zbog toga druge ocjenjuju na osnovu vanjskih pokazatelja; imovinskog stanja, samog izgleda ili nečega drugog.

O tome kako vanjski izgled ljude može navesti da pogriješe u procjeni drugih najbolje oslikava sljedeća pripovijest u kojoj se navodi sljedeće: „Jedan je halifa na svoj dvor pozvao egipatske pjesnike želeći im ukazati gostoprimstvo. Oni se rado odazvaše i krenuše prema halifinom dvoru. Usput su susreli jednog izuzetno siromašnog pjesnika koji je u rukama nosio prazan stari bokal. Kako su prolazili pored mora, on svoj bokal napuni vodom i pridruži se povorci pjesnika. Kada su došli na dvor, halifa ih ugosti na najljepši način i pokaza neviđenu plemenitost i darežljivost. Primijetivši siromašnog pjesnika i vidjevši da mu je odjeća pohabana i da na ramenu nosi bokal s vodom, halifa ga upita: – A ko si ti? Šta hoćeš?, a on u stihu odgovori:

Kad ih vidjeh kako k moru nepreglednom kreću,krenuh i ja s krčagom da okušam sreću.

Halifa se nasmiješi i reče svojim slugama: – Napunite mu krčag zlatom i srebrom! Vidjevši šta se desilo, jedan od prisutnih pjesnika pozavidje mu i reče: – To je obični luđak! On ne zna vrijednost novca koji je dobio. Vjerovatno će ga upropastiti ili izgubiti. Međutim, halifa ostade pri svojoj odluci i reče: – To je njegov imetak i ima s njim pravo raditi šta mu je volja. Sluge uradiše ono što im je naredio halifa i krčag siromašnog pjesnika napuniše zlatom i srebrom, nakon čega on napusti dvorac. Međutim, čim je izašao na ulicu, sve što je dobio od halife, podijelio je siromasima. Tu vijest neko je prenio halifi, a on naredi da mu siromašnog pjesnika smjesta pozovu nazad, da s njim porazgovara. Kad su ga doveli, halifa ga upita zbog čega je to uradio, a on u stihu odgovori:

Svoj imetak plemeniti obilno nam daju, onda i mi s tim imetkom darujemo raju

Zadivljen njegovim odgovorom, halifa naredi da mu ovaj put daju deset puta više nego što su mu dali prvi put i reče: – Jedno dobro djelo kod nas se nagrađuje deseterostruko.”

Ljudski izgled, njegovo stanje ili boja koža su vanjski pokazatelji. Ono što duša krije i što se u srcu krije je realno stanje karaktera ljudskog. Počesto je ljudska vanjština, konkretno njegov izgled, sušta suprotnost od onoga što insan nosi unutar sebe. Mnogi od nas su vjerovatno prošli kroz slične situacije gdje su, na osnovu tih vanjskih pokazatelja, stekli pogrešan dojam o nekome, da bi, tek onda kada bi te osobe bolje upoznali, shvatili da je naša početna procjena tih i takvih bila pogrešna.

Upoznati nekoga i procijeniti nekoga ne može se na osnovu vanjskog izgleda. Islam traži od svojih pripadnika da njihova unutrašnjost, ono što im srca haju i duše žele, bude u skladu s njihovom vanjštinom, s onim što rade. Pri tome islam traži od muslimana da ne gledaju u ljudski izgled, njegovo imovinsko stanje, njegov položaj i status u društvu i da na osnovu toga ne procjenjuju ljude oko sebe. Islamsko je pravilo, kako hadis kaže, da nema prednost Arap nad ne-Arapom i da je jedini sistem vrednovanja po bogobojaznosti.

Međutim, povijest pamti ljude, pojedince i skupine, koji su druge ljude vrednovali po nekim svojim pogrešnim sistemima vrijednosti. U tim svojim procjenama ljudi su ljude procjenjivali na osnovu boje kože, plemena ili naroda, mjestu rođenja i/ili porijeklu. Kao posljedica takvog pogrešnog sistema vrednovanja nastali su, na jednoj strani oni koji su smatrani nižim i slabijim, a na drugoj strani su se pojavili oni koji su sebe smatrali odabranim i u odnosu na sve ostale bolji.

Kur'an govori o prijašnjim narodima i u kazivanjima o njima su pouke. Najočitiji primjer su Jevreji, narod koji je pod faraonovom vlašću doveden do ropstva, da bi kasnije Jevreji sami sebe proglasili odabranim narodom. Iz jedne krajnosti, gdje su bili ponižavani i tlačeni, sami sebe su doveli u drugu krajnost, gdje su se proglasili odabranim i samim tim sve druge ocijenili kao manje vrijednim.

Islam nije vjera krajnosti već je vjera sredine i islam daje pravo svakom i traži da se svačije pravo poštuje. U poznatim hadisima koji govore o tome Poslanik, a.s., je rekao: „Nećeš biti pravi musliman sve dok ne budeš želio drugom što i sebi.. Nećeš biti pravi musliman sve dok drugi ne budu mirni od tvog jezika i ruku“.

Navedeni hadisi se mogu posmatrati s različitih aspekata, ali najbolje ćemo navedene hadise razumjeti ako zamijenimo uloge. Kad god čovjek pomisli ili odluči nekome drugome uraditi nešto što nije dobro, neka samo zamijeni uloge; neka sebe stavi u tuđi položaj i sebe zapita se da bi li volio da ono što je on naumio nekome da uradi – neko drugi to isto uradi njemu. Kad god čovjek pomisli ili kaže o nekome drugom neku ružnu riječ, samo neka izrotira pozicije; neka se zapita kako bi se on osjećao da je na suprotnoj strani, neka sebe zapita da li bi volio da čuje drugog kako o njemu priča i govori ružne riječi.

Koliko islam drži do toga najbolje se vidi iz riječi hadisa u kojem je Muhammed, a.s., rekao: „Onaj ko sakrije nečiju mahanu na dunjaluku, Allah će sakriti njegovu na Ahiretu“.

O drugima treba pričati lijepo, a ako se zna nečija mahana, bolje ju je sakriti negoli o njoj pričati, jer niko od nas nije bez mahana. I za čovjeka je najbolje da se istinski pozabavi sam o sebi, i ako to uradi iskreno, uvidjet će da neće ni imati vremena da se bavi tuđim problemima, njegovih će mu biti i previše.

Allaha molimo za oprost grijeha, dobro koje uradismo da nam ukabuli a loše oprosti, Milostiv nam bude na Danu sudnjem. Amin, ja Rabbe-l-alemin!

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini
Medžlis Islamske zajednice Kalesija

Trg šehida 4
75 260 Kalesija

Tel.: +387 35 631 132
Fax: +387 35 631 990

Email: medzliskalesija@live.com

Facebook

Copyright © 2016 Medžlis Islamske zajednice Kalesija. Design and development by GOW

Na vrh