U današnjem vremenu svi sve znaju, odnosno misle i sebi umisle da sve znaju i poznaju, pa su zbog te umišljenosti svi spremni na raspravu o svemu. Rijetki su oni koji sami sebi kažu da nisu stručni, da nemaju dovoljno saznanja i znanja. Znanje u vremenu današnjem, kako je sebi umislio čovjek današnji, nije uslov da bi čovjek govorio, jer ljudima vremena današnjeg bitno je da se ima o čemu govoriti i raspravljati, bez obzira imalo se znanja o tome ili ne.
وَلَقَدْ صَرَّفْنَا فِي هَذَا الْقُرْآنِ لِلنَّاسِ مِن كُلِّ مَثَلٍ وَكَانَ الْإِنسَانُ أَكْثَرَ شَيْءٍ جَدَلًا
“U ovom Kur’anu Mi na razne načine objašnjavamo ljudima svakovrsne primjere, ali je čovjek, više nego iko, spreman raspravljati.” El-Kehf, 4-6. Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
Sva hvala i zahvala Allahu pripadaju. Salavate na Muhammeda, a.s., donosimo, njegovu porodicu, ashabe i iskrene sljedbenike časnog islama i sunneta.
Ahmed prenosi od Alijje, r.a., da je Poslanik, a.s., noću pokucao na njegova vrata, gdje su bili on i h. Fatima, kćerka Poslanika, te ih upitao: – Zar vas dvoje ne klanjate? Odgovorio mu je: – Božiji Poslaniče, naše duše su u Allahovoj ruci, pa kada hoće On nas probudi. Poslanik se tada povukao ne rekavši mi ništa, kazuje h. Alijja, ali sam ga kasnije čuo kako se udara po koljenu i ponavlja: – Čovjek o mnogim stvarima hoće da raspravlja. (Hadis zabilježen u oba Sahiha)
Čovjek, najljepše stvorenje Božije, odlikovan je umom i razumom i to ga uzdiže iznad ostalih stvorenja. Čovjek ima mogućnost govora da jezikom izrazi svoje mišljenje do kojeg je došao zahvaljujući svome razumu i svom promišljanju. Ali, čovjek počesto stpljena nema, te počesto zbog svoje nestrpljivosti ne može da obuzda svoj jezik, pa onda govori nepromišljeno. I čovjek, doista, nema saznanja o svemu, pa samim tim ne može ni da govori o svemu, ali rijetki su oni koji šute.
U današnjem vremenu svi sve znaju, odnosno misle i sebi umisle da sve znaju i poznaju, pa su zbog te umišljenosti svi spremni na raspravu o svemu. Rijetki su oni koji sami sebi kažu da nisu stručni, da nemaju dovoljno saznanja i znanja. Znanje u vremenu današnjem, kako je sebi umislio čovjek današnji, nije uslov da bi čovjek govorio, jer ljudima vremena današnjeg bitno je da se ima o čemu govoriti i raspravljati, bez obzira imalo se znanja o tome ili ne. U zadnje vrijeme, zadnjih godina, pa i decenija, primjetno je da su se proširile neutemeljene rasprave u vjeri. O vjeri ljudi današnjice najčešće znaju raspravljati i najviše je učesnika u takvim raspravama. To se kod mnogih dešava kao posljedica nedovoljnog znanja i želje za isticanjem i pokazivanjem drugima da se nešto zna. Rasprave u vjeri često vode u pristrasnost svom stavu i mišljenju. Rasprave su većinom zasnovane na pokušaju dokazivanja drugima da se u pravu. U današnjem vremenu svi misle da su u pravu i da najbolje znaju.
Musa, a.s., kada je bio upitan: – ko je najznaniji?, sebi je pripisao to znanje, pa je opomenut Hidrom.
Ljude vremena današnjeg kada bi upitali: – ko najbolje zna i ko je u pravu?, velika većina bi pomislila, a neki bi i naglas rekli, kako su oni ti koji sve znaju i kako su u pravu. A u Kur'anu ljudima svih vremena, pa i vremena našeg današnjeg, na razne načine se pojašnjavaju svakojaki primjeri, ali je čovjek, više nego iko, spreman da raspravlja. Čovjek je, više nego iko, spreman raspravljati, a današnji čovjek u raspravu ulazi sa mišljenjem kako je on u pravu i ništa ne može promijeniti njegovo mišljenje.
Današnjeg čovjeka najbolje oslikava anegdota koja govori o Nasrudin-hodži kada mu je došao jedan čovjek i žalio se na svog komšiju, te mu Nasrudin, kada ga je saslušao, reče: – U pravu si! Samo što je ovaj otišao od njega, dođe onaj drugi, te se i on žali na svog komšiju, koji se već ranije žalio na njega. Nasrudin i njemu reče da je u pravu. Kada on ode, hanuma njegova koja je čula kako se dvojica žale jedan na drugog a Nasrudin obojici reče kako su u pravu, tada upita Nasrudina kako je moguće da su obojica u pravu. Nasrudin je pogleda pa reče: – I ti si ženo u pravu!
Svi su u današnjem vremenu u pravu, jer svi misle da su u pravu i da je njihovo mišljenje najispravnije. I onda kada dvojica ili više njih počnu da polemišu o nečemu obavezno je prisutna pominjana parola: – Hajd da se dogovorimo a biće na kraju kako ja kažem! Takvo stajalište je poimanje današnjeg čovjeka da je njegovo mišljenje najispravnije i da on najbolje zna o tome. Rasprave današnjih ljudi nisu u svrhu pronalaženja najboljeg rješenja, već je cilj da se pokaže ko najbolje zna. A s obzirom da svi misle da sve znaju onda nije ni čudno što svi misle da su u pravu. I umjesto da se dođe do rješenja, proizvod rasprave budu štete. Štete koje proizlaze iz raspravljanja velike su i mnogobrojne, a često rasprave prelaze u svađe i prepirke.
Najčešće rasprave danas su na polju vjere, gdje svi raspravljaju o farzu i sunnetu. U vremenu današnjem za čovjeka današnjeg, kako je to on sebi umislio, znanje nije uslov da bi mogao da raspravlja o vjerskim odredbama. Mnogi insani današnjice smatraju da znaju, pa otud i ovolika najezda samoumišljenih alima kojima su puna usta farzova i sunneta, kao i onih koji o sunnetima i farzovima pričaju u teoriji a nigdje sunneta i farzova nemaju u praksi. O tome šta je farz i sunnet najviše raspravljaju oni koji i ne drže toliko do farza ili sunneta, a s druge strane su oni koji kojima je farz samo namaz ili post a zaboravljaju da je farz po sunnetu, odnosno hadisu, da drugi musliman bude miran od tvog jezika ili ruku. I tako se sunneti, koji su vrlo često u domenu preporučenosti, stavljaju na ravan obaveznog sunneta, a s druge strane se zaboravljaju farzovi koji se tiču morala čovjeka. Nije Poslanik poslat da naredi da se samo klanja, već je poslat da oplemeni ljudske duše, da ih poduči moralu. Ali, čovjek je, više nego iko, spreman da raspravlja. I čovjek u svojoj raspravi raspravlja o sunnetima a zaboravlja na farzove. Čovjek u svojoj raspravi s drugim ljudima zaboravlja na hadis da ne radi svome bratu ono što ne bi volio da njemu neko uradi!, pa zbog svog zaborava čovjek u raspravi vrijeđa svog sugovornika.
A učene više niko i ne pita, jer svi misle da znaju i svi su ubijeđeni da će biti spašeni, da će nastaniti džennetske perivoje. Kako se dolazi do Dženneta najbolje oslikava hadis koji govori o čovjeku džennetliji. Kako se navodi u poznatom hadisu jedne prilike je ušao čovjek i pitao Poslanika šta je dužan raditi, a Poslanik mu kazao da vjeruje u Allaha i Poslanika, da klanja, posti, daje zekat, ako je u mogućnosti da obavi hadždž. Čovjek je rekao da od rečenog ništa neće oduzeti niti dodati. Kada je izašao Poslanik je okupljenim ashabima kazao da ako istraje u onome što je rekao sigurni je stanovnik Dženneta.
Onaj koji vjeruje u Allaha takav će čuvati svoj jezik i ruke od drugih muslimana i neće im ništa uraditi što ne bi volio da se njemu učini.
Onaj koji klanja, namaz njegov će ga odvratiti od svega ružnog i sačuvati.
Onaj koji posti, dok posti shvatit će kako je biti gladan, pa će zekatom svojim pomoći i druge muslimane da ne budu gladni.
To je cilj farzova, da oplemene čovjeka, da ga učine plemenitijim, da poprave njegovu unutrašnjost i srce njegovo.
I čovjeku vremena današnjeg, čovjeku koji je, više nego iko, spreman da raspravlja, prioritet su farzovi koji će mu pomoći da postane što bolji insan, a najbolji ljudi su oni koji pomažu drugim ljudima, navodi se u hadisu. Tek onda kad upotpuni svoje farzove na način da će oni uticati na insana, da insan pomaže drugim ljudima, tek tada ćovjek može govoriti o sunnetima. Pričati o sunnetima i upražnjavati sunnete koji su u formi pohvale a ne u formi naredbe, a ne osjećati promjenu na sebi koju bi trebali izazvati farzovi, besmislena je priča. Ali, čovjek, više nego iko, spreman je da se raspravlja.
Allaha molimo za dobro i ovog i onog svijeta, oprost grijeha i Milost Njegovu na Danu sudnjem. Amin, ja Rabbel-alemin!
