Kolektivna dženaza i ukop posmrtnih ostataka osam u ratu ubijenih civila obavljen je u utorak 8. maja 2018. godine u neselju Hemlijaši kod Kalesije. Dženazu-namaz je predvodio muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović.
„Ne može ljudski um pojmiti takav zločinački čin, čin spaljivanja živih ljudi, sinova Ademovih. Teško nam se pomiriti da u ovoj našoj zemlji mogu živjeti takvi ljudi, ali to je istina… Nakon što su se duše ove naše braće rastale sa tijelom oni su se odmah smirili, oni su šehidi, ali oni koji su ovaj zločin počinili se neće nikada smiriti, ni na ovom ni na onom svijetu,“ kazao je muftija Fazlović.
Ukopani su Pašan (Ibrahim) Vildić, Ibrahim (Salkan) Vildić, Mujo (Salkan) Vildić, Mustafa (Hrusto) Vildić, Smajil (Alija) Vildić, Nedžib (Osman) Zulić, Ibrahim (Emin) Turkić i Mustafa (Kadro) Kuduzović.
Tijela ovih civila nakon stravičnih ubistava, koja su u maju 1992. godine provele snage JNA i srpskih paravojnih formacija, zapaljena su kako bi se prikrili tragovi zločina. Neki od civila su još uvijek bili živi kada je zapaljena štala u kojoj su bili postrojeni i strijeljani.
U mezarju Hemlijaši je iskopan i deveti mezar, koji ima funkciju kosturnice, i u njega je spušten tabut sa neidentifikovanim posmrtnim ostacima pronađenih tijela, zatim odjeća i drugi pronađeni predmeti.
(muftijstvotz.ba)
Kolektivna dženaza u Hemlijašima kod Kalesije: Ubijene komšije ispratio i Alija koji je preživio strijeljanje i ljudsku lomaču
U Hemlijašima kod Kalesije, danas je klanjana dženaza i obavljen ukop osam muškaraca koji su u ovom selu zvjerski ubijeni i spaljeni u maju 1992. godine. Ovaj zločin počinili su su pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija, a do danas niko od zločinaca nije niti optužen.
Alija Ibrišević (71) jedan je od dvojice koji su preživjeli strijeljanje u Hemlijašima. Kaže da se u njegovom selu prije 26 godina desio veliki zločin, a tog 8. maja 1992. godine i danas se dobro sjeća.
– Četnici su došli s obje strane, cijeli taj dan je pucalo, sve bliže i bliže. Morali smo pobjeći u šumu i spustiti se u potok. Bilo nas je deset ukupno. Čuli smo iz daljine “kolji balije” i tu ih je došlo pedesetak. Tako samo zarobljeni – priča Alija detalje krvavog dana i kaže da dobro sjeća da je bio petak.
Dodaje da mu je jedan od četnika pertlom svezao vrat, a potom ga je odatle odveo na drugo mjesto, stavio mu nož pod vrat i pitao kako da ga kolje.
– Kolji kako si nakastio, rekao sam mu. Pita on jel mi žao, ja kažem nemam šta drugo. Odatle su nas sve skupili i odveli u tu štalu. Prvo su nam rekli da ispraznimo džepove i uzeli su sve što smo imali. Onda su se dogovarali ko će da nas strijelja, a ja samo sebi govorim Bože ja te volim, pa dao i smrt, hvala ti. Uđoše u štalu i jedan kaže ubijaj ovu turu, a ja ću sljedeću. Rafal je stresao, ne znam ni sam kako sam pao. Posuli su nas sijenom, zapalili i otišli – priča Alija Ibrišević.
On je prošeo bez ijedne povrede, a dva metka su mu prošla kroz jaknu.
– Ja sam krenuo iz štale u šumu, zaustavio me je Omer Mehmedović, bio je ranjen u stomak u u nogu. Vodio sam ga u rijeku, vukao za sobom i on je preživio. Umro je prije nekoliko godina – završava svoju priču Alija.
Ibran Vildić danas je u Hemlijašima ukopao oca Ibrahima i brata Pašana, amidžu Muju, dajdžu Ibrahima Turkića.
– Barem smo pronašli ta tijela da ih nakon 26 godina ukopamo. Tužilaštvo BiH do sada nije uradilo ništa. Postoje svjedoci, jedan od njih je još uvijek živ, davali su izjave, naveli su imena počinilaca. Tužilaštviu kaže da nema dokaza, pa vidjet ćemo. Evo im ovih osam ljudi, pa to je valjda dokaz – kaže Ibran Vildić.
Mihneta Halilović je iz Danske došla u Hemlijaše da ukopa svog oca Ibrahima Turkića. Kaže da je njen brat Ismet Turkić prvi došao na mjesto zločina 1992. godine i to ga je toliko pogodilo da je nekoliko dana kasnije doživio infarkt.
– Kasnije se brat oporavio, bio je borac na liniji, ali nažalost umro je 2009. godine. Njegovo srce nije ovo nije moglo da dočeka – kaže Mihneta Halilović.
Proces identifikacije ubijenih bio je izuzetno težak, jer su nakon ubistva žrtve spaljene u štali oko koje su postavljene mine. Posmrtni ostaci svih osam ubijenih pronađeni su na zgarištu štale u Hemlijašima, ali su neki dijelovi njihovih tijela bili izmješteni na lokalno mezarje. Ekshumacija sa mezarja i iz spaljene štale obavili su eksperti Instituta za nestale osobe BiH 24. oktobra 2016. godine, a nakon toga je DNK analizom utvrđen identitet ubijenih.
Od osam žrtava pet je iz porodice Vildić. Ubijeni su su otac i sin Vildić, Ibrahim koji je imao 57 godina i njegov 26-godišnji sin Pašan. Među žrtvama je i Ibrahimov brat Mujo Vildić koji je ubijen u 43 godini. Najstarija žrtva zločina u Hemlijašima je Mustafa Kuduzović koji je imao 67 godina kada je ubijen.
U Hemlijašima su danas ukopani:
1. Pašan (Ibrahim) Vildić, rođen 1966. godine;
2. Ibrahim (Salkan) Vildić, rođen 1935. godine;
3. Mujo (Salkon) Vildić, rođen 1939. godine;
4. Mustafa (Hrusto) Vildić, rođen 1946. godine;
5. Smajil (Alija) Vildić, rođen 1940. godine;
6. Nedžib (Osman) Zulić, rođen 1934.godine;
7. Ibrahim (Emin) Turkić rođen 1930. godine;
8. Mustafa (Kadro) Kuduzović, rođen 1925. godine.
(Faktor.ba)
Klanjana dženaza za 8 ubijenih i spaljenih u štali u Hemlijašima: Pašan Vildić imao samo 26 godina kada je ubijen
Pašan Vildić sin Ibrahima imao je samo 26 godina kada je 8. maja 1992 godine strijeljan i zapaljen u štali u Hemlijašima. Iza Pašana ostale su dvije kćerke Anela i Arnela, jedna je imala tri godine a jedna samo tri mjeseca kada je njihov babo ubijen. Za Pašana i još sedam osoba, porodica, rodbina i prijatelji danas su klanjali dženazu. Pašanu dženazu nije klanjao otac Ibrahim jer je i on istog dana ubijen u štali. Otac i sin istog dana mučki su ubijeni a potom spaljeni.
Osim Pašana i i Ibrahima Vildića ubijeni su i zapaljeni u štali Mujo (Salkan) Vildić, rođen 1939. godine Mustafa (Hrusto) Vildić, Smajil (Alija) Vildić, Nedžib (Osman) Zulić, Ibrahim (Emin) Turkić , Mustafa (Kadro) Kuduzović. U štali tog kobnog dana bio je i Alija Ibrišević koji je kako kaže uz Božiju pomoć uspio pobjeći i povesti komšiju Omera sa sobom.
Alija je danas klanjao dženazu onima sa kojima je zajedno bio zarobljen u štali, i čije ubistvo vidio vlastitim očima.
Tabut sa imenom Ibrahima Turkića danas je milovala i ljubila njegova najmlađa kćerka Mihneta Halilović koja se prisjetila posljednjih dana provedenih sa svojim ocem:
“Kada je rat počeo živjela sam u Bijeljini, tada sam rodila svoju djevojčicu. Imala je samo 20 dana kada je rat počeo. Svog babu i fameliju vidjela sam desetak dana prije poroda. Prošli su nekako barikade i došli, vidjela sam ih i poslije toga ništa nisam znala o njima do decembra 1992 godine kada sam stigla u Dansku. Svaki dan kako je moja kćerka rasla gledala sam mog babu kroz nju. Kako bi se radovao njoj da je živ.”
Iako je prošlo 26 godina od stravičnog zločina porodice nikada ne mogu zaboraviti ono što se desilo. Sretni su što su konačno kosti njihovih najmilijih identificirane i što im mogu klanjati dženazu, ali bol za gubitkom najvoljenijih bića nikada neće prestati.
Proces identifikacije ubijenih bio je izuzetno težak, jer su nakon ubistva žrtve spaljene u štali oko koje su postavljene mine. Posmrtni ostaci svih osam ubijenih pronađeni su na zgarištu štale u Hemlijašima, ali su neki dijelovi njihovih tijela bili izmješteni na lokalno mezarje. Ekshumacija sa mezarja i iz spaljene štale obavili su eksperti Instituta za nestale osobe BiH 24. oktobra 2016. godine, a nakon toga je DNK analizom utvrđen identitet ubijenih.
Dženazu namaz predvodio je muftija tuzlanski Vahid ef. Fazlović.
(Ntv.ba)
Preporučene vijesti
