Meleki se mole za svakog od vas sve dok bude na mjestu na kome je obavio svoj namaz, samo ukoliko mu se ne desi nešto što kvari abdest. Oni govore: – Allahu, oprosti mu grijehe! Allahu, smiluj mu se!
وَإِذْ جَعَلْنَا الْبَيْتَ مَثَابَةً لِّلنَّاسِ وَأَمْناً وَاتَّخِذُواْ مِن مَّقَامِ إِبْرَاهِيمَ مُصَلًّى وَعَهِدْنَا إِلَى إِبْرَاهِيمَ وَإِسْمَاعِيلَ أَن طَهِّرَا بَيْتِيَ لِلطَّائِفِينَ وَالْعَاكِفِينَ وَالرُّكَّعِ السُّجُودِ
“I učinili smo Hram utočištem i sigurnim mjestom ljudima. “Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete namaz obavljati!” – I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: “Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali”. El-Bekare, 125. Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
Zahvala Allahu pripada, Onome koji je sve stvorio, svemu stvorenom svrhu i smisao odredio. Salavate na Poslanika donosimo, njegove ashabe, sljedbenike ispravnog puta i sunneta.
Prenosi se od Hasana da je Poslanik, a.s., rekao: „Četiri su tuđina i stranca na dunjaluku: Kur an u prsima nepravednog čovjeka, džamija u mjestu gdje je ljudi ne posjećuju i ne klanjaju u njoj, mushaf u kući u kojoj se iz njega ne uči i dobar čovjek u lošoj sredini“.
Dunjaluk je svijet ovaj na kojem vrijeme provodimo do konačnog preseljenja, one posljednje hidžre kad svako seli i vraća se izvoru s kojeg je potekao. Na svijetu ovome čovjek je u suštini stranac, jer njegova duša nije iz prostora trenutnog, ona čezne za povratkom kući, da se vrati odakle je došla. Ljudsko tijelo se osjeća kao kod kuće, jer je od zemljane smjese sačinjeno. A zemlja ga sebi vuče i na kraju će svako ljudsko tijelo zemlja u sebe upiti i zemlja će postati. Tijelo ljudsko je u svome i na svome, kod kuće svoje, ali duša ljudska se osjeća tuđinom ovdje. Nju ne može ništa od ovoga svijeta nahraniti, zadovoljstvo joj ne može pričiniti, žed utoliti. Hrana joj je ono što potiče iz mjesta odakle je i ona. Hrana joj je ono što nije sa svijeta ovoga, ali je tu trenutno.
Kad je krenuo na Miradž Poslanik je pošao u goste Svome Stvoritelju, ali se s Miradža vratio s namazom kao darom, darom za dušu ljudsku. I ljudske duše se napajaju s vrela koji ih hrani i poji kad ožedne. To je vrelo nepresušno, napojit će svakoga ko poželi i ko zaželi s tog vrela žeđ svoju zagasiti. To vrelo svaki čovjek može i u kući svojoj imati, ne mora ići na zajedničko vrelo svih, ali je voda za dušu sa zajedničkog vrela slađa. I to vrelo, što mu više dolaziš, njemu je sve draže i sve mu je voda slađa. Ali, kad se to vrelo zapusti, kad nema nikoga ili je vrlo malo onih koji vrelu dohode, onda se to vrelo osjeća tuđinom, strancem u poznatoj sredini.
Četiri su stranca na dunjaluku, a jedan od ta četiri stranca je i džamija u mjestu u kojem je ljudi ne posjećuju i ne klanjaju u njoj. Četiri su stranca ili tuđina na dunjaluku, a tuđin je onaj koji je tuđi, nije naš. Nešto može biti i naše, ali da se osjeća kao tuđe, jer mu se ne pridaje dovoljno pažnje.
Džamije su naše i nisu tuđe, ali se džamije mogu osjećati kao tuđini onoga trenutka kad nam postanu stranci, a strane će postati kad ih ne viđamo, kad ih ne obilazimo, kad na njih zaboravimo. Kad se na džamiju zaboravi, tad ona gubi svoju dušu, jer je njena duša njena unutrašnjost. Njena vanjština je samo ona ljepota koja se nudi svakom prolazniku, ali prolaznik ostaje prolaznik dok kraj nje prolazi. Kad u džamiju uđe tada postaje njena duša, a duša prolaznikova se u džamiji napaja hranom za svoju dušu. I onaj ko od prolaznika poželi da postane duša džamije, kada uđe u džamiju, s abdestom po mogućnosti, takav je došao Allahu u goste.
Selman el-Farisi, r.a, prenosi predaju u kojoj je Poslanik, a.s., rekao: „Ko uzme abdest i ode u džamiju, on je Allahu zijaret učinio, a obaveza onoga kome je zijaret učinjen je da počasti onoga koji ga je posjetio!“
I sve dok boravi u džamijskoj unutrašnjosti Allahov gost je u Božijoj milosti.
Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Meleki se mole za svakog od vas sve dok bude na mjestu na kome je obavio svoj namaz, samo ukoliko mu se ne desi nešto što kvari abdest. Oni govore: – Allahu, oprosti mu grijehe! Allahu, smiluj mu se!“
I gost Allahov, kada uđe u Njegovu kuću, nazvat će selam, jer je selam potvrda mira, jer je selam mir, a džamija nudi mir svakome ko se osjeti nemirnim, kome je potrebno da srce umiri. I klanjat će u džamiji namaz, onaj dobrovoljni, znan kao namaz iz počasti prema džamiji. Ali, onaj ko želi da klanja taj dobrovoljni namaz neka pazi gdje će ga klanjati, a oni koji prolaze neka paze na klanjača, jer je Poslanik rekao: “Da neko od vas čeka stotinu godina, bolje mu je nego da prođe ispred svog brata koji klanja!“ (Tirmizi, Ibn Hibban)
I tako onaj koji poželi da uđe u džamiju, da Allahu u goste dođe, neka uđe desnom nogom i neka sjedne na slobodno mjesto, jer u džamiji nema mjesta privilegovanih niti zagarantovnih. Kad sjedne, onaj koji je došao Allahu u goste, pokušat će da ne poremeti mir koji džamija ima. Šutit će, jer je šutnja bolja od priče gotovo uvijek, jer je šutnja kapija razmišljanja. I tako dok šuti Allahov gost će izbjeći svaku priču koja ga može smesti od razmišljanja, jer priča kad otpočne ona će gotovo uvijek da bude u vezi s dunjalukom.
Ibn Mes ud, r.a., prenosi se da je Poslanik, a.s., upozorio: „U vremenu pred nastupanje Smaka svijeta pojaviće se narod koji će sjediti u džamijama u halkama, čiji će predmet razgovora biti dunjaluk. Ne sjedite sa takvima! Allah se neće takvima smilovati!“
Džamija je mjesto mira a svaka priča o dunjaluku bi mogla izazvati nemir. Prenosi se da je Halef ibn Ejjub sjedio u džamiji, kada ga je došao sluga pitati za nešto. On je ustao, izašao iz džamije i odgovorio. Neko ga je pitao za razlog takvog postupka, a on je rekao: – U džamiji nisam progovorio ništa što je vezano za dunjaluk mnogo godina, pa nisam želio da to ni sada učinim.
I tako će Allahov gost, koji je došao u džamiju Allahu u goste, sjediti bez prevelike priče i bez pominjanja dunjaluka i lice svoje će okrenuti prema Kibli. Lica klanjača su svakako u namazu okrenuta prema Kibli, ali i dok sjedi u džamiji, gost Božiji će se okrenuti licem prema Kibli, jer je Kibla Božiji Hram.
I onda kad namaz otpočne svaki gost Božiji će saff svoj upotpuniti, jer je ispravan saff uslov za ispravan namaz. A na kraju namaza svaki klanjač će predati selam na desnu i lijevu stranu i svima onima koji su mu s desne a i lijeve strane zaželjeti mir. Selamom će zagarantovati da nikome s desne a ni s lijeve strane neće učiniti bilo kakav nemir. I kad se molitva završi Allahovi gosti će se po Zemlji razići tražeći Božije blagodati, ali će se ponovo vratiti džamiji, na izvor koji duše napaja. Ako se ne vrate onda će džamiju učiniti tuđinom i strancem.
Bilježi se da je Alijja, r.a., rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi od islama imati samo ime, a od Kur’ana samo ono što je u mushafu zapisano. Trudit će se da izgrade što ljepše džamije, ali će one biti prazne od spominjanja Allaha.“
Allaha molimo na dobro da nas uputi a od lošeg sačuva, bude nam Milostiv na Danu sudnjem. Amin, ja Rabbel-alemin!
