Vraćajući se 14. oktobra iz Kaira, sa diplomom u džepu, rekao sam: – Egipat mi je bio velika škola. Tamo dolje sam se našao radi islamskog usavršavanja i da, naravno, nešto naučim. Od svega toga najviše sam naučio šta je život u prostoru. Pet godina nisam postojao onako kako sam postojao i bio. Sa dolaskom u tuđinu, mnoge se stvari zaborave, drugačije se vidi svijet, sve postaje jasno kao dan, zablude iščeznu. Nema više ispletenosti misli, nema jalove i sulude nade. Odlaskom u inostranstvo, u bilo kakvu misiju, čovjek je u stanju da primjeti koliko smo svi mi, ama baš svi, samo glagoljive životinje i ništa više.
Svijet se iz tuđine vidi drugačije: Enver Alić (14. oktobar 1980. godine)
Vraćajući se 14. oktobra iz Kaira, sa diplomom u džepu, rekao sam: – Egipat mi je bio velika škola. Tamo dolje sam se našao radi islamskog usavršavanja i da, naravno, nešto naučim. Od svega toga najviše sam naučio šta je život u prostoru. Pet godina nisam postojao onako kako sam postojao i bio. Sa dolaskom u tuđinu, mnoge se stvari zaborave, drugačije se vidi svijet, sve postaje jasno kao dan, zablude iščeznu. Nema više ispletenosti misli, nema jalove i sulude nade. Odlaskom u inostranstvo, u bilo kakvu misiju, čovjek je u stanju da primjeti koliko smo svi mi, ama baš svi, samo glagoljive životinje i ništa više.
Tokom studija na Al-Azharu osjetio sam da je cijelom islamskom svijetu potrebno upumpati duhovnu širinu iznova. Inače, ja veliki belaj slutim na prostorima koje pritišću muslimanske milionske mase. Sve islamske i sve arapske škole su u velikim oskudicama i mislim da im je potrebnpo namicati prava znanja za buduća vremena. Znajući da u arapsko-islamskom svijetu nema pravih znanja, kažem sebi u sebi. Pravo znanje je moć, a neznanje je nemoć, a dosta je arapskih miliona (Ve ejnel-melajin? – veli ona pjevačica Fejruz), koji pa haman ništa korisno ne znaju i lahko ih je držati u ropstvu. Ostavljam egipatske mase osiromašene umom, ali i ekonomski, sa kojima se svaki diktator može lahko nositi. Vidim da se te egipatske mase bude iz mrtvila. Budiće se oni još dugo. Ako se masovno probude, biće to buđenje sa teturanjem. Možda će biti bačene u novi san prije negoli se umiju da bi se svog stoljetnog krmeljanja oslobodili.
I još se čudom čudim svima onima koji su se napajali naukom na glavnim izvorima, što su toliko umišljeni i oholi za onu šačicu znanja koju su donijeli u naše krajeve. Znam da su samo rijetki opravdali svoju misiju. Znam mnoge koji bi u Sarajevu i portiri bili, samo da nisu u malim mjestima uposleni. Hm, veliki su to ljudi za velikog grada!!!
Iz svega priloženog lagano je zaključiti da čovjek, uglavnom, mora sam živjeti, sam se mora tješiti, sam mora umrijeti, kao što se sam i rodio. U vezi sa mojim željama da studiram na Al- Azharu moja mati kaže: “Neka si, sine, otišao među te Arape i nek ti se ištah ispunio, a da nisi otišao među njih pukao bi ti zelembek, svisnuo bi poprijeko.” Kad mi je spomenula ovaj zelembek morao sam se potruditi da saznam šta je to i šta bi to puklo u meni. Raspitam se i otkrijem: žuč! Moj zelembek, hvala Allahu, ostao zrav i pored rezervnog stava o današnjim postupcima muslimana. Melanholija yok! Kažu da se radost javlja obično kada postižemo postavljene ciljeve. Ja sam na Al- Azharu postigao zacrtani cilj, ali se, evo, u Sarače vraćam malo do umjereno zadovoljan sa općom slikom Muhammedovog, a.s., ummeta. Hoće li ikad doći do međumuslimanskog intelektualnog dizajna, i ima li nade za naš preobražaj? Pitam se! Pitam se 14. oktobra 1980. godine.
(Biće još…)
Ljetopisao: Enver Alić
