Zvuk kiše me je uspavljivao, zaspala sam, ali ovaj put nisam sanjala samo glas, sanjala sam Poslanika, s.a.w.s.
Autor: Refija Sakić
Poslanik u mom srcu
Život koji je pun radosti, ali i razočarenja ima svoje čari. Imamo um i srce kojima razlikujemo dobro i lose. Ali mi srcem dobro vidimo, srcem osjećamo. Srce bira ono sto je ispravno. Postoje trenuci u kojima šutimo, nepomično buljimo u zid, misli redamo kao bisere na ogrlicu. Zagledamo se i ne znamo sta naše srce želi.
Buljim u mrak, oči mi lete na sjenke koje padaju s prozora. Pada kiša, crni oblaci nadvili se nad nebom. Misli mi daleko, lebde po zraku kao note, nekada tihe, a ponekad kao da vrište ili se meni bar tako činilo. Osjećam spore otkucaje srca, srca koje je prazno, napušteno. Sve sporije kuca, pluća mi se stegla kao da se gušim, teški udisaji hladnog vazduha zapinju u plućima. Čujem neki glas, glas koji šara po sobi, šapuće mi na uho. Kaze: “Moli se za znak kod Allaha do sedam puta, pa postupi onako kako u svom srcu osjetiš da treba postupiti”.
Prepoznajem taj glas, prepoznajem te riječi…rekoh sebi u njedra. Osluškujem zvuk kiše kasno u noći. Čekam da se vrati, čekam taj glas…Ali njega nema…opet sam ga čula u snu, šaptao je, jasno i razumljivo. Rekao je: “Pravi je borac onaj koji uspijeva savladati svoje strasti. Allahova pomoć prati strpljive: poslije neugodnosti slijedi radost, a poslije teškoća slijedi olakšica”.
Poslije tih riječi sam se probudila. Učio je ezan. Drhtavim rukama uzela sam abdest. Voda kao da je izvlačila svu moju tugu. Padajući na sedždu sve moje brige su nestale. U dovi sam ucila: “O Allahu, hvala Ti što si me oslobodio tuge i vratio na Pravi put”. Kao sto je Poslanik, s.a.w.s., molio: “Molim Te za bogobojaznost i strah od Tebe i javno i tajno”, molim Te i ja.
Zvuk kiše me je uspavljivao, zaspala sam, ali ovaj put nisam sanjala samo glas, sanjala sam Poslanika, s.a.w.s.