Odjednom osjetih miris prošlih dana, koji zapravo nikad neće proći. Previše su dragocjeni da bi se pustili zaboravu, previše su važni da bi samo tako nestali. Osjetih jedno prisustvo koje nikad neće otići. Bliže od drugih, ljepše, važnije. I onda shvatih, onda mi je sve bilo jasno, pitanja više nije bilo, odgovori više nisu bili potrebni, sve je bilo objašnjeno.
Autor: Irma Šabić
Poslanik u mom srcu
Ostadoh budna do kasnih sati prošle noći, prevrćući se po krevetu zbog nekog nemira što mi dođe u trenutku i ne znade da me napusti. Moje su misli bile čudne, neshvatljive i meni nekako strane, nikad prije nisu bile takve.kao da mi neki strah puni ovo moje ludo srce pa ono igra uz muziku vremena. Ali, kakav je to strah? Zašto baš ove noći?
Razmišljala sam i razmišljala dok me šum vjetra i zvuk kiše, koja se pojavi u tom času, baš kao da je znala, da je osjetila da je potrebna, ne ponese u pustolovine lijepog sna. Utonuh u san i ne pokajah se. Te noći sanjah da sam daleko od svoje tople kuće, da sam daleko od srcu drage, lijepe domovine, pronađoh sama sebe, nekako jedva, u gomili stranih, a opet tako poznatih lica. Onaj strah još uvijek nije napustio moje srce, i ono je sada još jače udaralo. Kretala sam se polahko prolazeći pokraj stotina ljudi, umiljatih lica, što na sebi nosiše bijelo, koje mi je, ni sama ne znam zašto, ulijevalo neku nadu, nisam izgubljena.
Izluđivalo me što osjetim da znam gdje sam i s kim, a opet svjesna sam da se ovde nalazim prvi put i da mi je toliko toga nepoznato, da ova lica nikad prije nisam vidjela, bar koliko se ja sjećam, a nadam se, pamćenje me služi dobro, suviše sam mlada da ne bih pamtila takve stvari. Još uvijek sam hodala, provlačila se kroz ono silno bijelilo i iznenada ugledah nešto što natjera moje srce da preskoči jedan maleni otkucaj i postade mi sve jasno. Ispred mene u moru bijelog, stvori se crna boja, svjetlija od sve one bijele koju vidjeh u životu. Sve što sam u životu sanjala, sve sto sam ikad htjela, ono što je srcu bilo najmilije, sada je bilo na dohvat ruke, korak ispred mene. Kaba.
Nevjerica. Čudo. Kako sam dospjela u Mekku kad sam prije nekoliko trenutaka ležala u svom krevetu, dok su mi se strašne i čudne misli motale glavom? Ništa mi nije bilo jasno, ali nije mi bilo krivo, zašto bi bilo? Zar bi ikome bilo krivo? Odjednom milioni glasova začuše se kao jedan, i dok se ni snašla nisam moj glas bio je jedan od njih: “Lebbejkellahume, lebbejk, lebbejkellahu”, govorio je moj glas koji kao da i nije bio moj, glas nad kojim nisam imala nikakvu kontrolu, niti sam ga prepoznavala, nikad prije nisam čula sebe sa ovakvim glasom. Zašto? O, Bože, toliko pitanja a ni jednog odgovora…
Odjednom osjetih miris prošlih dana, koji zapravo nikad neće proći. Previše su dragocjeni da bi se pustili zaboravu, previše su važni da bi samo tako nestali. Osjetih jedno prisustvo koje nikad neće otići. Bliže od drugih, ljepše, važnije. I onda shvatih, onda mi je sve bilo jasno, pitanja više nije bilo, odgovori više nisu bili potrebni, sve je bilo objašnjeno.Osjetih poslanika u svom srcu, i ono se, na moje čudo, polahko umiri, nikad nisam bila mirnija i spokojnija od ovog trenutka, kao da me svjetlost njegovog prisustva obasja kao zvijezdu što noću sija na vedrom nebu. Srce umiri svoje otkucaje, i one čudne, nedrage misli napustiše me. I ja ponovo pogledah u ono što se nalazi ispred mene, i poželjeh da sam uvijek tu, ne želim da idem odavde, ovdje sam mirna, ovo mjesto više nije nepoznato, ovdje je sve što sam ikada sanjala, zašto da idem? Neka ostanem dok me ima. Približih se crnoj boji, vječnoj želji, obasjanoj nurom, za pola koraka i ispružih ruku, bio mi je potreban još millimetar da je dotaknem, kad se iznenada ponovo nađoh u svom toplom krevetu. U jednom trenu osjetih tugu, voljela bih da nije bio samo san, ali već u sledećem sjetih se onog velikog prisustva, poslanika u mom srcu, i sada sam bila spokojna i sretna.
Uspjela sam. Vidjela sam je bar u snu, a jednog dana, uskoro, nadam se, onaj milimetar pretvoriće se u najljepši dodir što postoji. “Samo san, ali jednog dana neće biti”, obećala sam sebi dok sam tonula u sada miran san, sretna i s velikom nadom da ću ovo obećanje uskoro ispuniti, jer Obećanje je dug, a jedno prisustvo u mom srcu zauvjek će me podsjećati na dug koji imam prema samoj sebi.