Autor: Almedina Spahić
12. Rebiul-evvela, davne 570. godine. iznad dvora Šama, zora bljesnu i Allah dž.š. spusti svoju milost. Spusti novi život čiju važnost tada niko nije znao, osim Gospodara svih svjetova. Dadoše mu ime Muhammed-hvaljen, dostojan slave. Sudbina mu je i u samom imenu bila zapisana, a njegov život tračak nade za čovječanstvo. Krupne, crne oči, pokrivene dugim trepavicama, sitan nosić i slabe ručice nisu bile svjesne svoje važnosti. Krupne oči su samo gledale dobrotu, sitne ruke bile vrijedne, a dobra duša uporna i vjerna.
Rano je ostao siroče, ubrzo ga je napustio i djed, a brigu o njemu je preuzeo njegov amidža. Još kao dijete, uvijek se isticao po svojoj mudrosti i moralnosti. U ljudima je tražio ono najbolje, čak i da je to najbolje bilo skriveno miljama daleko, on bi te milje prešao i našao dobrotu. Jer, cijenio je ljude i tolerisao ih, u tome mu nikada snage nije manjkalo. Ipak, ljudi nisu uvijek bili tako dobri kao što je ta povučena i srpljiva duša mislila. Neki su bili loši, njihova dobrota je bila toliko daleka da je bila nemoguća za pronaći. Ali Muhammed a.s. je bio uporan, znao je da je njegov put težak, ali ga je ipak slijedio. Kada je govorio, istinu je govorio. Kada je obećavao, obećano je ispunio. Kada mu je neko nešto povjerio, nije ga iznevjerio. Znao je da je šutnja ponekad bolja od govora i da je jezik najbolji prijatelj, ali i najljući neprijatelj.
Jednog dana u ramazanu, godine 610., u pećini Hira, posjeti ga melek Džibril i prenese mu riječi prve objave (“Uči, čitaj!”), a on, nesvjestan dešavanja oko sebe, prihvati. Od tog dana, svi su bili svjesni da on nije samo običan čovjek. Spoznali su njegovu važnost, a neki plašeći se nje, okrenuše se protiv njega. Ali on nikada, čak ni u najdubljim snovima, nije pomislio na osvetu. Nije čak ni posumnjao u njihovu dobrotu. Jer, on je stvoren za velike stvari. Čak i oni kojima on bijaše dobar, okrenuše se protiv njega. A on, za vrijeme svog života, nikada nije odustao od traženja onog dobra, skrivenog duboko u ljudima. U istim onim ljudima koji zavjere protiv njega kovaše, koji ni trunku dobra u njemu ne vidješe. Ljudi su bili svjesni njegove milosti, ali su je smatrali pogrešnom. Ipak, njegova dobrota i upornost, svaki novi dan je osvajala ljudska srca pa ona počeše da s njegovim srcem druguju. Prihvatiše njegovu vjeru, onako čistu i iskrenu, kakva je njegova vjera i bila. Ljudi su živjeli u zabludi, a on je došao i pokazao im istinu. Išao je u susret problemu, a nije bježao od njega. Alija, r.a., kaže: “Kada bi smo se našli lice u lice sa neprijateljem, obuzeo bi nas strah, ugledali bi se na Resulullahovu bogobojaznost i neustrašivost. On je bivao najbliži do neprijatelja.” Bio je veličanstven i u svojoj skromnosti. I pored Poslanikove snažne vjere, oni koji ga nisu slijedili, lutali su. Obožavali su kipove, tražili idole svoje vjere. Nisu vjerovali da nad njima bdije njihov Stvoritelj, onaj od koga su postali, i onaj koji sve vidi, čuje i zna. Onaj kome ravnog nema i čije strpljenje granica nema. Nisu znali, ili nisu željeli da znaju. Neki su i umrli, a da nisu otkrili slast vjere. A, kada čovjek umre, život se ne gasi. Duša traži mir koji je duboko u granicama Dženneta, ali je duša toliko slaba da tu granicu ne može preći. Nije dobila snagu prave vjere, nije bila ojačana njom. A Poslanikova duša je bila. Bila je čista kao prvi snijeg koji padne nad zavičajem, kao suza koja padne iz oka. Bila je neiskvarena, kao srce tek rođenog djeteta. Bila je stvarna, stvarnija od života. Bila je jaka, jača i od kućnog temelja. A on, bio je primjer istinskog vjernika. Bio je oličenje svih moralnih vrijednosti. Bio je svjetlo u tamnim noćima. Bio je oslonac, vjeran muž i dobar otac. Bio je vjeran prijatelj, dobar učitelj. Bio je milost sam po sebi, a tu milost je Allah dž.š. poslao cijelom čovječanstvu. Poslao je jedan mladi život koji je promijenio, i koji i dalje mijenja, život čovječanstva. Koji i dalje daje snagu ljudima, koji im pokazuje istinsku sreću i koji nikada ne odustaje od svojih ciljeva, koliko god put ka ostvarenju tih ciljeva bio težak. Uistinu je Poslanik a.s. Allahova milost koja je davne 570. godine spuštena na zemlju, a koja je i dan danas toliko živa u ljudskim srcima.
“Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik.” Amin.
Preporučene vijesti
