Preispitujte sami sebe prije nego budete ispitivani, nastojte biti iskreni u djelima prije nego dođe Dan kada će se zahtijevati iskrenost, vagajte svoja djela prije nego vam ih budu vagali. To će vam olakšati obračun na Sudnjem danu.
كُلُّ مَنْ عَلَيْهَا فَانٍ وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ ذُو الْجَلَالِ وَالْإِكْرَام
„Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar Tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.“
Er–Rahman, 26.–27. Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
Sva hvala i zahvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, pripada. Salavat i selam na Allahova Poslanika donosimo, svoj islam potvrđujemo i Boga molimo da nas na putu Istine učvrsti i sljedbenicima sunneta učini.
Sve što je na zemlji ovoj prolazno je, i zemlja po kojoj hodamo i nebesa u koja gledamo će jednom nestati, samo će Allah Uzvišeni ostati. Sve prolazi, dolazi i odlazi, sve nestaje i prestaje, sve što počne i završi, samo čovjek ponekad pomisli i ponekad umisli da je trajna kategorija. Dan za danom biva i nestaje, mjesec na mjesec se naslanja – kad jedan počne drugi prestane, godine se smjenjuju i prolaze, jer sve što je na Zemlji prolazno je. Sve što ima svoj početak svakim danom ide svom kraju, pa tako i čovjek svaki svakim danom i svakom godinom ide ka svome kraju. U svom putu kroz svoj život čovjek je u stalnom kretanju ka kraju svom. Ništa ne može spriječiti taj kraj, koji će neminovno doći, kao što ništa nije moglo zaustaviti jednu godinu da završi a drugu da otpočne. Krug se zatvorio, godina se upotpunila i završila, počela je nova, ona koja se računa po kretanju Sunca. Sve što je prošlo vratiti se neće, sve što se desilo i što je urađeno zapisano je, počinje novi godišnji ciklus.
Osobenost svakog iole ozbiljnog insana jeste da na kraju jednog ciklusa napravi analizu urađenog i plan daljih aktivnosti, a muslimanima se i preporučuje obračunavanje djela i urađenog. Prenosi se da je Omer, r.a., rekao: “Preispitujte sami sebe prije nego budete ispitivani, nastojte biti iskreni u djelima prije nego dođe Dan kada će se zahtijevati iskrenost, vagajte svoja djela prije nego vam ih budu vagali. To će vam olakšati obračun na Sudnjem danu.”
Učeni, kada govore o samoobračunu, kazuju da bi vjernik trebao svaku noć da sam sebi obračuna urađeno u toku dana. Međutim, čovjek je počesto biće koje – iako je pameću obdaren – vrlo često ne uspijeva da razumno sagleda stvari oko sebe. A najčešće čovjek ne uspijeva da ispravno sagleda samog sebe. Druge oko sebe čovjek će lahko da ocijeni po neki svojim kriterijima, ali ocijeniti sebe i svoja djela – to će veoma teško da uradi. Ispravna procjena samog sebe je veoma teška, jer je čovjek biće koje nosi dušu a ona je u svojoj osnovi sklona zlu i grijehu. Ibn-Kudame o muhasebi, odnosno o duši i samoobračunu je kazao: “Čovječe, znaj da nemaš većeg nepijatelja od vlastite duše koja se nalazi u tvom tijelu. Ona je u svojoj osnovi sklona zlu i grijehu, a tebi je naređeno da je čistiš i ispravljaš i da je izvučeš iz okova i ropstva strasti u slobodu ibadeta i pokornosti Allahu. Ako je zapostaviš i ne budeš o njoj vodio računa, ona će ti postati neposlušna i kasnije ćeš teško uspostaviti kontrolu nad njom, a ako budeš vodio računa o njoj i stalno je korio za propuste, za nadati se da će ona postati smirena duša.”
A duša ljudska, da bi došla od stepena na kojem je ona sklona zlu, kako Kur'an kazuje: إِنَّ النَّفْسَ لأَمَّارَةٌ بِالسُّوءِ – „Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu…“, do stepena na kojem je mirna i smirena, duša ljudska ne smije biti prepuštena samoj sebi, pa da čovjeka odvede ka zlu i na stranputicu. A čovjek će najlakše da opravda samog sebe, jer će, kad i ako napravi analizu samog sebe, na sebi vidjeti samo dobro a ono loše će se izgubiti negdje u čovječijem pogledu. Ne primjećivanje lošeg kod sebe je svojstveno čovjeku i to je njegov odbrambeni mehanizam kojim pokušava da sebe odbrani od sopstvenih greški i sopstvenog zla, mehanizam pomoću kojeg se pravda i sebi i drugima. Vrlo često će čovjek za svoje dobro samo sebe da smatra zaslužnim, dok će za svoje zlo gotovo uvijek da prebaci krivicu na drugog. Uvijek je neko drugi kriv, jer je teško insanu za svoje pogreške da okrivi onoga koga najviše voli, a čovjek, uistinu, samog sebe najviše voli. A na onom koga voli, a pogotovo koga voli najviše, čovjek će najteže da prepozna ono što nije dobro.
Međutim, čovjek vjernik postupa drukčije, jer on u svojim očima sebe vidi kao sićušnog i malog. S druge strane, vjernik svoje grijehe vidi kao brdo koje samo što se nije obrušilo na njega, dok onaj čovjek koji spasa za svoju dušu nije pronašao u vjeri, na svoje grijehe, iako su kao brdo, gleda kao da su sitni poput mušice. Dobra djela koja je uradio u vjernikovim očima su sitna i neznatna, jer vjernik ne dozvoljava da ga njegov nefs odvuče na stranputicu i navede na zlo i dovede na stepen gdje će pogrešno procijeniti i samog sebe pogrešno ocijeniti. Čovjek vjernik krivca za nešto loše prvo u sebi traži, ne prebacuje odgovornost ni na koga drugog.
Imam Ahmed bilježi poznatu predaju da je jedan Izraelićanin proveo 60 godina u ibadetu. Samo subote nije postio, pa je tražio od Allaha da mu usliša jednu molbu, ali mu Allah nije htio udovoljiti. Onda se okrenuo samome sebi i rekao: – Tako mi Allaha, o nefsu-dušo moja, da u tebi ima ikakva dobra, postigao bih ono što mi treba. Zatim mu je u snu rečeno: – Jesi li vidio kako si u tom momentu kritikovao sebe? Taj momenat je kod Allaha bolji od 60 godina tvog ibadeta.
I doista, jedini put do ispravne procjene samog sebe jeste stalna briga o sebi. Tako su postupali ashabi Božijeg Poslanika. Iako je nekim od njih Poslanik rekao da su sigurni stanovnici Dženneta, opet su oni brinuli o sebi i o svom stanju. Jedan od desetorice ashaba koje je Muhammed, a.s., u hadisu spomenuo da su sigurne džennetlije jeste i Omer, r.a.. A on, halifa Omer, govorio je Huzejfi, r.a.: “Ti si ashab Allahovog Poslanika, a.s., kojem je on otkrio imena munafika. Tako ti Allaha, primjećuješ li kod mene ijedan znak licemjerstva i munafikluka?”
O brizi ashaba za svoje stanje navodi se u predajama da su prvi muslimani uz Muhammeda, a.s., se susretali i jedan drugom govorili: – O mu'mine, ja ne mogu sve svoje greške i mahane vidjeti a ni znati. Ukaži mi na njih i spriječi me u zlu. I ove riječi Poslanikovih ashaba pokazatelj su da je čovjek prema sebi najmanje kritičan i da je veoma teško biti samokritičan. Međutim, na čovjeku je da se trudi i da se brine za svoje stanje i stanje svoje duše. Ashabi Božijeg Poslanika su strahovali od munafikluka-licemjerstva i brinuli su se za sebe i svoje stanje. Doista, čovjek nema boljeg prijatelja od brige i straha: briga za počinjene grijehe i strah za preostali dio života, jer insan ne zna šta ga sutra čeka i šta će ga zadesiti. A sutrašnjica je neizvjesna i nepoznata i niko od nas ne zna hoće li živ dočekati zaokruženje i kraj godišnjeg ciklusa koji je tek otpočeo. A životni ciklus svakog čovjeka će se kad-tad zaokružiti, jer sve što ima početak ima i kraj. Sve što je na Zemlji prolazno, osim Allaha koji je oduvijek i zauvijek. A kada se životni ciklus upotpuni tada će čovjek, od strane dvojice, biti pitan za svako svoje djelo. Prije nego dođe vrijeme kada ćemo biti pitani preispitujmo sami sebe i svoja djela i nastojimo da budemo u tome iskreni prije nego dođe Dan kada će se zahtijevati iskrenost, i kada će se na preciznoj Vagi vagati svako naše djelo.
Allaha molimo da nas pomogne u našem nastojanju dobri da budemo, lošeg da se čuvamo, putevima Istine i Puta pravog da hodimo. Amin, ja Rabbel-alemin!
