Historijat Gornje Spreče
PRVI DODIRI I PRISUSTVO ISLAMA U GORNJOJ SPREČI – KALESIJA
Sasvim je pogrešno prezentirati prisustvo islama na Balkanu i Bosni i Hercegovini i njegov uticaj na ovu regiju tek od 1463. godine, kada je Turci Osmanlije definitivno osvajaju. Mirovni tokovi dolaska islama na Balkan i Bosnu od 8. do 15. stoljeća spadaju u skoro zaboravljeno razdoblje islamske kulturne historije. Prisustvo islama na Balkanu i Bosni i Hercegovini ima svoje mnogo dublje korijene. Rani tragovi prisustva muslimana u Gornjoj Spreči (Kalesiji) potiču, uglavnom, iz predosmanlijskog perioda i direktno se vezuju za muslimansko pleme Kalisije.
S obzirom na ranije prisustvo islama na Balkanu i u Bosni, podrazumijevaju se dva razdoblja u prihvatanju islama: predosmanlijski i rani osmanlijski. Dakle, razumijevanje najranijeg toka primanja islama u Bosni u direktnom je odnosu s poimanjem načina i vremena širenja islamskog uticaja na Balkanu. Stoga, u prvom predosmanlijskom periodu najraniji prihvat islama od strane bosanskih Slavena treba posmatrati kroz kontekst prihvata islama balkanskih Slavena, a u drugom ranom osmanlijskom periodu kroz kontekst prelazaka bosanskih bogumila i ranih bosanskih kršćana na islam.
Prihvatanje islama u Bosni, a samim tim i u Gornjoj Spreči – Kalesiji, odvijalo se miroljubivo i dobrovoljno. Dolazak Osmanlija i njihovog upravnog aparata u naša bosanska krajišta doprinosi užurbanijem i snažnijem prihvatanju islama. Isprva se vrši intenzivan muslimanski uticaj na slavensko stanovništvo Balkana a potom slijedi još snažniji uticaj na bogumile, odnosno pristalice Bosanske crkve. Jedan od glavnih uzroka takvih prilika jeste nametanje katoličanstva bogumilskom stanovništvu i kmetstvo. Osmanlije veoma mudro ukidaju klasične feudalne odnose a kmetove proglašavaju rajom, što osjetno popravlja njihov ekonomski položaj. Pripadnici islama u sjeveroistočnoj Bosni i ostalim bosanskohercegovačkim krajištima imali su istu organizaciju islamskog života kao i svi drugi dijelovi Osmanlijske carevine i istovremeno Osmanlijskog hilafeta. Sve do dolaska Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini nije postojala posebna vjerska organizacija, jer je Osmanlijska carevina u svojoj biti bila islamska, a sam sultan bio je halifa svih muslimana u islamskom svijetu. Sultan-halifa bio je oličenje hijerarhijske islamske organizacije.
Pripadnost organizovanoj Islamskoj zajednici manifestovala se priznavanjem vrhovne vlasti sultan-halife kao vrhovnog islamskog poglavara svih muslimana, koji je preko šejhul-islama ─ muftije Carstva, sa sjedištem u Istanbulu, upravljao svim vjerskim poslovima. Uz dozvolu sultan-halife, šejhul-islam jepostavljao je muftije u Carstvu, koji su bili nadležni izdavati fetve (decizije) i voditi brigu o islamskom životu na svom području. U sjedištu Carstva postojalo je Ministarstvo vakufa, koje je nadziralo sve vakufe u Osmanlijskoj državi. U Bosni i Hercegovini kao ejaletu a potom vilajetu imenovan je evkafi mudir (direktor vakufske direkcije) kao delegat istanbulskog Ministarstva vakufa, koji je imao zadatak da nadzire rad bosanskohercegovačkih mutevelija, a ovi su mu jednom godišnje podnosili izvještaje o svom radu i stanju vakufa kojima su upravljali. Mnoge mutevelije vakufa imale su ključnu ulogu pri postavljanju imama u džematima. Često se za obnašanje imamske službe tražilo mišljenje lokalnog mutevelije. Imami su u džemate postavljani s dekretom koji je potpisivao sultan, odnosno šejhul-islam. Bili su spona između lokalne i centralne vlasti. Imami iz doba organizacionog okvira u Osmanlijskoj carevini bili su predvodnici u namazima, hatibi, muallimi u mektebima, predstavnici mahale / džemata u općedruštvenim poslovima, čuvari reda i mira u mahalskim sokacima. Bez sudova i kadija bili su mirovne sudije u razjašnjavanju mahalskih nesuglasica, pokretači humanitarnih fondova za siročad, za stare, nemoćne i iznemogle. Njihova je obaveza bila da vode evidenciju stanovništva, da bilježe novorođenčad, umrle, razvedene i druge slične popise i statistike. Imami su, jednostavno, imali široka ovlaštenja, mjerodavnost, zvaničnost.
Nakon 1526. godine u sjeveroistočnoj Bosni javlja se veliki broj novih pripadnika islama, koji povećavaju zajednicu muslimana, da bi se ona kasnije razvila u veći broj mahalskih džemata, na čijem su čelu bili mahalski imami. Na prihvatanje islama od strane bogumila i starosjedilačkog kršćanskog stanovništva uticale su i mnogobrojne bitke a naročito Bitka na Mohaču, kada Ugarska doživljava propast i političko rasulo. I drugi ratovi snažno su uticali na povećanje broja muslimanskih migranata u Gornjoj Spreči. Talasi doseljavanja u naše sprečanske krajeve vezani su za Kandijski rat, Bečki rat, srpske ustanke u Beogradskom pašaluku, ustanke u Hercegovini, balkanske ratove, te Prvi i Drugi svjetski rat. Za vrijeme i poslije ovih ratova mnoge muslimanske porodice doselile su se na područje današnje Kalesije. Tako, prezimena Užičanin, Čajtinović, Valjevac, Hercegovac, Herić, Ušćuplić, Požegić, Čačković, Nikšić i mnoga druga jasno ukazuju iz kojih su gradova ovi muslimani protjerani. Prema prema danjima, nakon što su Turci Osmanlije izgubili Mađarsku, muslimansko stanovništvo iz tih krajeva doseljavalo se u Gornju Spreču (Kalesiju, Caparde, Kusonje).
Islamska zajednica na ovim našim prostorima preživjela je razne vjerske kulturno-civilizacijske krugove. Ovi naši prostori postali su dio prvog organizovanog civilizacijskog kruga u vrijeme uprave Turaka Osmanlija. Islamsko-bošnjačka kultura, primarno određena islamom, čuva dosta slavenskih korijena i jezik bosanski. Uz dodir sOsmanlijama muslimani Bošnjaci ovih naših prostora obogaćeni su još više orijentalno-islamskim vrijednostima. U tom prvom civilizacijskom krugu bilo im je i najkomotnije živjeti i manifestovati vjeru islam. Nakon četiri stoljeća pripadnosti islamskom krugu, u najplodonosnijem doticaju s Osmanlijama, muslimani Bosne i Hercegovine silom prilika ulaze u austrougarski ili kršćanski kulturno-civilizacijski krug, koji traje od 1878. do 1918. godine. Ovom novom civilizacijskom krugu pripadnici islama jako su se sporo prilagođavali. I muslimani Gornje Spreče bili su nespremni za novo vrijeme. Ulazak u ovaj drugi civilizacijski krug nametnuo je pitanje pravnog položaja i strukturalne organizacije Islamske zajednice. Novopazarskom konvencijom iz 1879. godine muslimanima Bošnjacima na prostorima BiH i šire zagarantovano je pravo da slobodno održavaju veze sa šejhul-islamom u Istanbulu. Nakon niza nepredviđenih zapletenih okolnosti, naglih zaokreta i diplomatskih manevara na relaciji Istanbul ─ Beč, Porta je priznala potrebu uspostavljanja jednog islamskog starješinstva ”u jednoj okupiranoj zemlji”. Uz saglasnost šejhul-islama i bečkog cara 17. oktobra 1882. godine za prvog reisul-ulemu imenovan je Hilmi ef. Omerović. Car iz Beča imenovao je i četiri člana Ulemai-medžlisa, čime je faktički uspostavljena institucija Rijaseta. Svaki budući reisul-ulema preko šejhul-islama iz Istanbula zvanično je primao menšuru za obnašanje dužnosti islamskog poglavara. U početku je menšuru dodjeljivao direktno šejhul-islam a kasnije posebno tijelo za dodjelu menšure reisul-ulemi. Svi naši reisul-uleme kroz organizacione okvire u doba Kraljevine SHS (1918─1929), u vrijeme Šestojanuarske diktature 1929, u razdoblju NDH kao i u razdoblju komunističke Jugoslavije (1945─1992) te u vremenu agresije na BiH (1993), ali i poslije nje, postavljane su menšurama s većim ili manjim društvenim uplitanjem u njihove izbore. U izbore reisa Cerića i Kavazovića državna vlast nije se direktno miješala. Poznate su nam slijedeći reisul-uleme: Mustafa Hilmi ef. (Hadži) Omerović (1882─1893), Mehmed Teufik ef. Azabagić (1893─1909), Hafiz Sulejman ef. Šarac (1910─1912), Mehmed Džemaludin ef. Čaušević (1913─1930), Hafiz Ibrahim ef. Maglajlić (1930─1936), Fehim ef. Spaho (1938─1942), Ibrahim ef. Fejić (1947─1957), Sulejman ef. Kemura (1957─1975), Naim ef. Hadžiabdić (1975─1987), Hafiz Husein ef. Mujić (1987─1989), Jakub ef. Selimoski, koji je početkom 1990. postao vršilac dužnosti reisa a od 1991─1993. godine reisul-ulema; Mustafa ef. Cerić, koji je od 1993. do 1998. bio naibu-reis a od 1998. do 15. novembra 2012. reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Husein ef. Kavazović, reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 15. novembra 2012. godine.
Mi uglavnom imamo nejasnu predstavu o našem muslimansko-bošnjačkom porijeklu. Malo znamo o našem dvanaeststoljetnom trajanju na kalesijskim prostorima. Uz vjeru islam, čuvamo i naš bosanski jezik. Bez obzira na to šta nam je kao bošnjačkom narodu u vezi s našim bosanskim jezikom upakovano, raskopano i oteto Bečkim dogovorom (1850) i Novosadskim dogovorom (1960), mi u strukturi Islamske zajednice u Gornjoj Spreči (Kalesiji) ne predajemo se i snažno se borimo da, uz obligatno korištenje arapskog jezika (osnovnog maternjeg jezika svakog muslimana) u namazima, u našim kalesijskim mahalama i džematima govorimo bosanskim jezikom. Bosanski jezik u Kalesiji od srpsko-hrvatske lingvističke agresije čuvaju naši imami, hatibi i muallimi i oni će se uvijek suprotstavljati svim nakaradnim jezičkim kreaturama, suprotstavljat će se Njegoševoj, Radičevićevoj, Jakšićevoj, Mažuranićevoj agresivnoj poetici i Andrićevim ašićare genocidnim prozama. Proglašenje istočnohercegovačkog govora srpskim jezikom od strane Vuka Karadžića nema ama baš nikakvog utemeljenja na istini, jer je u vrijeme oblikovanja Vukovog srpskog jezika i pravljenja Rječnika na prostoru istočne Hercegovine u velikom broju bilo prisutno i bošnjačko stanovništvo. U narodnom govoru bosanski je jezik kontinuirano njegovan. Vuku Stafanoviću Karadžiću bilo je lahko prikupiti nježno odnjegovano jezičko blago. Ne samo da svoju historiju temelje na mitovima, Srbi vrlo vješto prisvajaju tuđe proglašavajući to svojim. Poznato je da je Vrhovni poglavar Islamske zajednice u bivšoj SFRJ Sulejman ef. Kemura (1957─1975) izdao naredbu da svi hatibi na džamijskim minberama moraju dio svog hatabeta držati na bosanskom jeziku. Ovaj reisul-ulema možda je i nesvjesno bio vrijedan čuvar našeg maternjeg jezika. Bosanski jezik bio je i ostao kuća muslimansko-bošnjačkog bitka. I hatibi Medžlisa IZ Kalesija čuvari su islamske vjere i baštinici lijepog bosanskog zbora. U 27 kalesijskih džemata oni su bdjeli a i danas bdiju nad islamom i bosanskim jezikom.
Pred završetak ovog historijskog razmatranja može se konstatovati da su se na relativno malom prostoru Balkana stalno doticale kulture i vjere Mašrika i Magriba. Bosna i Hercegovina uvijek je bila centar tih dodira. Ovom zemljom protutnjali su Rimljani, Avari, Slaveni, Turci, Austro-Ugari, ali niti jedan od tih silnih i moćnih osvajača nije preživio na bosanskohercegovačkom tlu. Bosnu i Hercegovinu pritiskale su i dvije bivše Jugoslavije, prva – unitarističko-rojalistička, zamišljena kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, i druga – socijalistička, utemeljena u Jajcu 1943. godine. Našu Domovinu pokušala je zauzeti i treća Jugoslavija, odnosno nesuđena „velika Srbija“, ali su se Bosna i Bosanci / Bošnjaci odbranili od agresije (iscrtane u SANU-u) zamišljene i izvršene iz „velike Srbije“. Ova „velika Srbija“, stvarajući u Bosni i Hercegovini svoje čedo Republiku Srpsku, počinila je od 1992─1995. godine najsvirepiji zločin nad muslimanima Bošnjacima. Na prostoru Muftijstva tuzlanskog, u čijem je sastavu i Medžlis Islamske zajednice Kalesija, srpski genobarbari u Srebrenici, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Brčkom i drugim mjestima Podrinja počinili su najteži genocid u nizu sličnih od 1711. godine.
Međutim, muslimani Bošnjaci Kalesije, a tako i cijele Bosne i Hercegovine, uvijek se sebi vraćaju. Sebi i svome dinu. I kad ih izmrve, i kad im ime osporavaju, i kad im kulturu i bosanski jezik omalovažavaju, oni tobe dolaze i svom se biću vraćaju. Jer, muslimani Bošnjaci Gornje Spreče, ali i cijele BiH, osim Bosne i Hercegovine druge domovine nemaju. I muslimani Bošnjaci Kalesije kroz historiju su urušavani, ali su se u svojim džematima i svojim džamijama, slušajući uputstva iz centrale Islamske zajednice, iznova budili i vraćali sebi i svojoj dragoj islamskoj vjeri. Najvažniji element bošnjačke kulture u sadašnjih 27 kalesijskih džemata jeste islamski svjetonazor, određen sa 33 din-islamska šarta i svjedočenjem Jednoće Allahove (tevhida). Sva kalesijska bošnjačka kultura, zahvaljujući imamima i upravljačkoj strukturi Islamske zajednice kao pčelama radilicama, proistekla je iz filozofije islama i islamske ortoprakse. Svi naši običaji u vezi s bajramima, odabranim mubarek noćima, šerbetima, pilavima, nikah-jacijama, sunetlucima, mevludima svojevrsna su zaštita islamskog identiteta. U novoj upravljačkoj strukturi geografski smo smješteni u sjeveroistočnoj Bosni, na magistralnom putu Tuzla ─ Zvornik, na obroncima Majevice i jednim dijelom s obje strane rijeke Spreče. Mi smo muslimani Bošnjaci Gornje Spreče!
Mi smo tu ─ u Kalesiji. Mi smo odavdje! Mi smo spremni biti ispravni i uspravni i spremni smo obilježiti šest decenija moderne historije Islamske zajednice u našoj Kalesiji.
Ovim razmatranjem koje nudimo našoj široj javnosti samo osvježavamo kulturu sjećanja i kulturu pamćenja naših dubokih islamskih korijena na prostoru koji pripada današnjem Medžlisu Islamske zajednice Kalesija.
HISTORIJAT PODRUČJA GORNJE SPREČE
Padom Bosne pod osmanlijsku vlast došlo je do velikog pomjeranja stanovništva iz dinarskih predjela Hercegovine prema sjeveroistočnoj, a ponajviše na nenaseljeno područje gornjeg toka rijeke Spreče. To su obično bili stočari koji su zaposjedali veći dio ovog područja a kasnije su neki od njih iz različitih razloga prihvatili islam i islamsko učenje.
Sa širenjem islama na području Gornje Spreče podižu se džamije i prve osnovne škole muslimana ─ mektebi, u kojima su mlađa i starija djeca sticala osnovna znanja o svojoj vjeri i vjerskim dužnostima. U vrijeme osmanlijske uprave sagrađene su džamije u Vukovijama ─ Ćivama (rekonstruisana 1992─1998. godine), Gojčinu ─ Pandurima, Šeheru, Memićima ─ Hemlijašima, Kalesiji (danas Kalesija Gornja), Miljanovcima, Seljublju i Raincima. Mektebi su postojali u Raincima, Prnjavoru, Miljanovcima, Kalesiji, Vukovijama, Petrovicama (Svračićima), Lipovicama, Kikačima, Hrasnu i Seljublju.
Poslije osmanlijskih teritorijalnih gubitaka na Balkanu, veliki broj stanovništva iz Slavonije, Srijema i iz drugih srbijanskih gradova s desne strane Drine, pod pritiskom i terorom, preselio se u Bosnu, kako uz rijeku Savu, tako i u dolinu rijeke Spreče. To doseljeno stanovništvo nije sa sobom donijelo ništa osim islamske vjere u grudima. Bili su pravi muhadžiri bez ikakve materijalne osnove. Na ovim prostorima počeli su sve iznova, na temeljima vjere u Boga Dragog. U vrijeme austrougarske uprave u Bosni, u Kalesiji je 1906. godine sagrađena prva osnovna škola po standardima evropsko-kršćanskog povijesnog kruga. U doba austrougarske vladavine administrativno područje gornjeg toka rijeke Spreče, odnosno područje današnje Kalesije, pripadalo je srezovima Vlasenica, Zvornik i Tuzla. Dakle, muslimani Bošnjaci toga vremena nisu ni u kom pogledu bili u nekoj kompaktnoj sredini. Islamska hijerarhija u to vrijeme bila je potpuno geografski raspoređena na tri područja: vlaseničko, zvorničko i tuzlansko. I u vrijeme Kraljevine Jugoslavije (SHS) također nije ništa značajno učinjeno na privrednom razvoju Gornje Spreče (Kalesije). Validna organizacija pripadnika islama nije ni postojala u to vrijeme na ovom području. Muslimani su upućivani da svoje vjerske potrebe rješavaju u tri postojeća sreza, gdje su bila i sjedišta islamskih, odnosno vakufskih povjerenstava. Tako su muslimani Bošnjaci Šehera, Borogova, Drvenica, Sajtovića, Lika, Gojčina i Jelovog Brda bili upućivani da svoje islamske administrativne potrebe traže u Vlasenici, muslimani Bošnjaci od Capardi do Međaša (međnik, otud mu i naziv) u Zvorniku, a pripadnici islama od Međaša pa do Babine Luke i Seljublja, odnosno do Dubrava Gornjih ostvarivali su svoja prava u islamskom vakufskom povjereništvu u Tuzli. Budući da je ova Kraljevina Jugoslavija bila kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, tadašnje vlasti su 1926. godine, za Srbe prije negoli za muslimane Bošnjake, omogućile osnivanje četverorazredne osnovne škole u naselju Osmaci.
PUSTOŠ NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
Od 1941─1945. godine i na teritoriji Gornje Spreče vođen je žestoki rat koji je iza sebe ostavio samo pustoš, zgarišta kuća i islamskih objekata. Bošnjačka povijest treba pamtiti da su se ove paljevine djelo partizana (čitati: četnika, jer su se mnogi od njih krajem II svjetskog rata samo redizajnirali), koji su za sebe stalno govorili da su narodna vojska koja niti žari niti pali teško stečenu narodnu imovinu. Kada su ti isti „partizani“ došli na vlast, pokazali su se, uistinu, u svom pravom rušilačkom elementu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata na području Gornje Spreče (današnje Kalesije) formirani su mjesni narodni odbori kao najniži organi vlasti preko kojih su žitelji ostvarivali neka svoja prava (vjerska prava su bila minorna), ali i obavezivani na velike obaveze i razne teške namete. Takvi odbori osnovani su u Tojšićima, Međašu, Kalesiji, Memićima, Osmacima, Capardama, i Požarnici (s muslimanskim selima Babina Luka, Hrasno i Seljublje). Mjesni narodni odbori Požarnica i Tojšići pripali su srezu Tuzla, a mjesni narodni odbori Međaš, Kalesija, Memići, Osmaci i Caparde pripali su srezu Zvornik. Godine 1953. ukinuti su ovi mjesni narodni odbori i formirana su samo dva takozvana narodna odbora sa sjedištima u Tojšićima i Memićima. Ovakvo administriranje u vlasti ovih prostora jasno govori da još uvijek ne postoji novo administrativno naselje Kalesija.
POČECI ISLAMSKE ADMINISTRACIJE U GORNJOJ SPREČI ─ KALESIJI
Šest godina po okupaciji BiH od strane Austro-Ugarske, tačnije 5. septembra 1884. godine u gradu Zvorniku imenovano je Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo, čija se nadležnost protezala čak i na prostore današnjeg Medžlisa IZ Kalesija. Da pojasnimo, u sastavu tog povjerenstva bili su i Gornji i Donji Rainci. Mjesto Međaš bilo je neka vrsta međe između Tuzle i Zvornika. U periodu Kraljevine Jugoslavije ova vjerska institucija dobiva naziv Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo, čija se administrativna prinadležnost znatno smanjuje s obzirom na teritoriju, a poslije Drugog svjetskog rata dobiva novi naziv ─Odbor Islamske vjerske zajednice Zvornik, koji je administrativno usklađen s područjem poslijeratne općine Zvornik. Poslije tog administrativnog preuređenja džemati s područja općine Kalesija nisu više u sastavu zvorničke Islamske zajednice. Slijede podaci o imamima s područja kalesijske općine, koji su ranije po hijerarhiji pripadali Islamskoj zajednici Zvornik, ali i oni ostali koji su živjeli i islamski djelovali s onu stranu ”međe”.
Kada je u pitanju manifestacija islamskog života na ovim prostorima, može se s pravom istaknuti da su pripadnici islama živjeli od 1945. do 1959/60. godine u jednoj vrsti vjerskog administrativnog interegnuma, jer nisu imali ni svog vjerskog predstavništva ni lokalnog čelnika Islamske zajednice. Po osnivanju Džematskog odbora Islamske vjerske zajednice u NRBiH ─ Rainci (pečat pod ovim nazivom koristio se počevši od 1960. do 1966. godine) sa sjedištem u Tojšićima, u kući Avdije Imamovića, a nešto kasnije u porodičnoj kući Ahmeta Šahmanovića, skromno se, u vrijeme velike prismotre narodne komunističke vlasti, pristupa organizaciji Islamske zajednice. Prenošenjem sjedišta Odbora iz privatnih kuća u tojšićki mekteb (mahala Kurtići), uz dozvolu za posjedovanje i pečata na ime Odbora IVZ Tojšići, Tojšići tada postaju sjedište Islamske zajednice. Odbor IVZ Tojšići niz godina egzistira pod ovim nazivom, mada je još davne 1958/59. godine donesen zakon po kojemu je formiran tzv. Narodni odbor Kalesija ─ Općina Kalesija, nastao spajanjem dvaju narodnih odbora ─ Tojšića i Memića.
Pouzdano se zna da je prvi predsjednik tadašnjeg Odbora IVZ Rainci bio Halil ef. Aščić, a njegov i vjersko-prosvjetni referent svih muslimana (danas glavni imam) bio je Osman ef. Rančić. Potom je predsjednik bio Osman ef. Čanić, a vjersko-prosvjetni referent Osman ef. Rančić. Kada je Osman ef. Čanić bio spriječen da obavlja dužnost predsjednika, tadašnji vjersko-prosvjetni referent Osman ef. Rančić postao je predsjednikom dok mu je referent kraće vrijeme bio Jusuf ef. Husejnović (1976. godine) a potom Ismet-Hasan ef. Avdibašić. Poslije Osman ef. Rančića, za predsjednika Odbora IZ Tojšići izabran je Muhamed (Ahmeta) Šahmanović. I u vrijeme njegove predsjedničke dužnosti vjersko-prosvjetni referent bio je Ismet-Hasan ef. Avdibašić, koji je istovremeno obnašao i imamsku dužnost u džematu Seljublje. Važno je registrirati da je institucija Odbora Islamske zajednice na području Kalesije zvanično formirana 1960. godine pod nazivom ”Džematski odbor Islamske vjerske zajednice u Narodnoj republici Bosni i Hercegovini – RAINCI”. Također je vrijedno zabilježiti da je za vrijeme predsjedničke dužnosti Muhameda Šahmanovića sjedište Odbora premještano više puta: Tojšići – Međaš – Tojšići – Prnjavor. Sjedište Odbora u Međašu osporavano je i sprečavano od tadašnjih vlasti, a preko Islamske zajednice iz Tuzle, navodno zbog ranijeg sjedišta muslimanskih formacija zelenog kadra (u Drugom svjetskom ratu) u Međašu. Odbor IVZ Tojšići, kasnije Odbor Islamske zajednice Tojšići, zbog prelamanja raznih interesa, ali i kočenja konstituisanja jače i angažiranije Islamske zajednice u Kalesiji, ostao je sa sjedištem u Tojšićima (ili Međašu) sve do 1988. godine, kada se privremeno izmješta u džemat Prnjavor kod Kalesije. S premještanjem Odbora u Prnjavor mijenja se i naziv u ”Odbor Islamske zajednice Kalesija”. Godine 1990. rukovodeća struktura Islamske zajednice za tadašnji kalesijski Odbor bila je u znaku povjereništva. Naime, vršilac dužnosti predsjednika bio je tadašnji prnjavorski imam Enver ef. Omerović, a vjersko-prosvjetni referent bio je imam iz Rainaca Donjih Mujo ef. Zulić. Premještajem od strane Mešihata IZ BiH, iz Vlasenice na područje Odbora Islamske zajednice Kalesija za vjersko-prosvjetnog referenta dolazi Enver ef. Alić. Potom slijede i redovni izbori u Islamskoj zajednici kada se za predsjednika Odbora IZ Kalesija verifikuje gospodin Husejn Halilović iz Kalesije Gornje. Bio je predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Kalesija 11 godina. Naslijedio ga je gospodin Mustafa Turić iz Prnjavora, koji je također bio predsjedik IOMIZ-a Kalesija koliko i Halilović. U mandatnom periodu 2010─2014. predsjednik IOMIZ-a Kalesija bio je imam iz Prnjavora Muharem ef. Mešanović, a od 2015. godine dr. sc. Muhamed Alić, aktuelni predsjednik.
U Prnjavoru je IZ imala svoju kancelariju do mjeseca aprila 1992. godine. Te godine, zbog agresije na BiH i Kalesiju, Odbor Kalesija izmješta se u Raince Gornje (u stambeno-poslovni objekt Abdulmenafa Husića) a zatim u džemat Međaš, na isto mjesto gdje mu je i ranije bilo sjedište. Zbog neizvjesnog povratka svih prognanih, Odbor IZ Kalesija 14.10.1995. godine u haremu džamije Međaš počeo je izgradnju vlastitih prostorija. U toku 1996. godine prostorije su bile već useljive, i u njima je Odbor funkcionirao do pred kraj 1997. godine. Nakon agresije na BiH, prvi put u povijesti Kalesije, sjedište Odbora preneseno je 1. novembra 1997. godine u novosagrađene prostorije u grad Kalesiju. Bio je to historijski događaj s obzirom na to da su se mnogi sporili oko lokacije za kvalitetno administriranje Islamske zajednice na teritoriji općine Kalesija. Odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 28. septembra 1998. godine naziv Odbor Islamske zajednice Kalesija zamijenjen jenazivom ”Medžlis Islamske zajednice Kalesija”.
Medžlis IZ Kalesija ima okrugli pečat sa sljedećim sadržajem: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini ─ Medžlis Islamske zajednice Kalesija ─ Izvršni odbor. Znak Islamske zajednice utisnut je u pečat MIZ Kalesija, a čini ga polumjesec, formiran interakcijom dva kruga, što ukazuje na savršenstvo stvaranja, i zvijezda u sredini polumjeseca, zlatne boje formirana od pet istovjetnih harfova elif, što je i prvo slovo imena Allah, a simbolizira pet stubova islama.
