Muslimanski običaji u kulturi Bošnjaka Gornje Spreče
Može se reći da svi ili skoro svi običaji Bošnjaka Gornje Spreče (odnosno kalesijskog kraja) sadrže snažnu islamsku komponentu. Islamska tradicija Bošnjaka u Kalesiji nije teorijska konstrukcija, već realnost proistekla iz razumijevanja i življenja islama kod muslimansko-bošnjačkog naroda u proteklih pet stoljeća njihovog pripadanja islamsko-osmanlijskoj kulturnoj zoni. Vjera islam oduvijek je imala značajnu ulogu u životu stanovništva kalesijskog područja, što se naročito odnosilo na običaje: obilježavanje dva bajrama i drugih islamskih odabranih mubarek dana i noći, mevlude, ženidbene običaje, sunetluke, odlaske na hadždž i dr.
Islamski mubarek dani – bajrami
Čuveni teferiči i sobeti (sohbeti), za dva bajrama i u nekim drugim prilikama, održavani su na posebno odabranim pogodnim mjestima. Pošto su priređivani posljednjeg dana oba bajrama i to radi ispraćaja bajramā, nazivani su pratidanima bajramā. Tom prilikom obično su održavane konjske i pješačke trke, gađanje u “nišan”, kao i takmičenja u drugim tradicionalnim narodnim vještinama. Narodno predanje pamti da su nekada ranije velike konjske trke održavane na lokalitetima …
Krajem šezdesetih godina, umjesto nekadašnjih bajramskih teferiča, počinju se organizovati opštenarodne “proslave”. Održavane su na nekadašnji Praznik rada, 1. Maja, ili na druge državne praznike (tadašnji dan ustanka) uz okupljanje stanovništva šireg područja te su postale tradiconalne. Na nekim od tih proslava (u Memićima i Tojšićima) od starih tradicionalnih običaja zadržale su se konjske i pješačke trke, gađanje iz lovačke puške, penjanje uz stožinu, bacanje kamena s ramena, traženje novca u tepsiji pekmeza i dr.
Za vrijeme izuzetno sušnih perioda, održavane su kišne dove. Uz kišne dove bio je vezan i običaj da grupa od nekoliko djevojaka posti po tri dana, neposredno pred održavanje kišne dove. Na kalesijskom području stariji još pamte da su kišne dove održavane na Mokračama, Pješavici, Orliću iznad Hajvaza i drugim mjestima.
Mevludi
Muslimani diljem islamskog svijeta obilježavaju mevlud – rođenje Posljednjeg Pejgambera, a.s., i iskazujući kroz pobožne spjevove svoje poštovanje i veliku privrženost životu i djelu Muhammeda, a.s.. Mevlud se počeo obilježavati u drugoj polovini 2. stoljeća po Poslanikovoj, s.a.v.s., hidžri. Običaj obilježavanja mevluda ušao je u sastav pozitivne tradicije, koja se njegovala i službeno i privatno. Još za vrijeme osmanlijske uprave u Bosni i Hercegovini zvanična vlast „pravila“ je takozvane „carske mevlude“, a oni su izvođeni u džamijama koje nose odrednicu „carska“ (Begova džamija u Sarajevu, Careva džamija u Sarajevu itd.). Poslije carskog mevluda u jednoj od glavnih džamija na bh. prostoru, mevludi su „izvođeni“ i u ostalim manjim bosanskohercegovačkim džamijama, a potom su se muslimanski domaćini po džematima natjecali da tokom jedne lunarne godine prirede mevlud u svojoj kući. Ovi mevludi u čast poslanika Muhammeda, najčešće su priređivani u zimskom periodu, kad svijet malo „poradi“ po njivama. Kako i u cijeloj BiH, tako i u kalesijskim džematima (1970. godine u Kalesiji je bilo 13 džemata) mevludi su izvođeni u skoro svakoj muslimanskoj kući. Mevludska okupljanja bila su dobar način da se povede više računa o duhovnoj sofri muslimana, koja ih je u teškim komunističkim vremenima držala koliko-toliko na okupu. Poslije duhovne sofre, obavezno bi uslijedila i ona sofra kojom se počaste svi pozvani na „mevlut“. Na mevludskoj sofri obično se, onako usput, pretresalo stanje u džematima, ali i šire. Sofra je bila čas mevludske politike. Mevludi su obično mobilizirali vjernike na slijed Pejgamberove tradicije i vrlina koje su krasile njegovu ličnost.
Najpopularniji mevludski spjev u Gornjoj Spreči bio je onaj od Saliha Gaševića (Kolašin, Crna Gora). Naš je svijet veoma volio slušati ovaj mevludski spjev, pa ako hodža kojim slučajem napravi program sa više mevludskih autora, domaćin bi znao konstatovati da mu je hodža mevlud „zbrzio“ i skratio. Gaševićev mevlud obično je bio na arebici a u našim selima uvijek je bilo učača mevluda na arebici. Često se učio i spjev o hazreti Fatimi. Na kućne mevlude skoro su redovno pozivana i mektepska djeca, koja bi obično učestvovala u izvođenju mevludskog programa. Zna se da je u Saračima Besima (Omera) Alić na kraju mevluda obično učila odlomak iz Kur’ana Časnog. Njeno učenje ašereta Amener-resulu džematlije Capardi i Hajvaza često mogu i dan-danas slušati.
Ženidbeni običaji
Na ove običaje veliki uticaj imao je način života uglavnom u višečlanoj zajednici, čiji je starješina bio otac ili djed. Takav se oblik života održao sve do iza Drugog svjetskog rata. Dugo se zadržao običaj da se za udaju odnosno ženidbu “pita“ otac, djed ili drugi starješina zajednice. Od predženidbenih običaja ašikovanje je možda najznačajnije i održalo se, doduše u različitim formama, i do osamdesetih godina, a u nekim formama i danas. Momci i “cure“ viđali su se, odnosno ašikovali, najčešće predveče, kad se išlo “na vod“, zatim prilikom izvođenja zajedničkih seoskih radova – „moba“ (koševina, žetvi, “branja i ljuštenja“ kukuruza i sl.), na sobetima, prilikom ispaše stoke i u drugim prilikama. Ipak, najrasprostranjeniji običaj ašikovanja bilo je ašikovanje “na pendžeru“.
Ranije se ašikovalo kroz zatvorena vrata ili zatvoren prozor, da bi iza Drugog svjetskog rata vrata ili prozor bili otvoreni, pri čemu su se momci koristili kakvim merdevinama ili nečim drugim kako bi se bar djelimično približili pendžeru na kome se nalazila djevojka. U ovakvim situacijama obično je grupa momaka iz jednog sela išla zajedno u drugo selo, pri čemu su uz pomoć rođaka iz tog sela čuvali jedni drugima stražu prilikom ašikovanja. Ženidbi je prethodila prosidba (proševina), što je podrazumijevalo odlazak prosaca, oca, djeda ili drugog rođaka, sa još nekima od uglednijih ljudi, pri čemu su prosili mladu, ugovarali vrijeme i ostavljali amanet. U nekim slučajevima nije bilo proševine, iz raznih razloga, najčešće ako kod mladoženjinih postoji procjena da roditelji djevojke nisu zadovoljni tom udajom, ili iz ekonomskih razloga. U tom slučaju mladoženja bi sa svojim svatovima „krao“ djevojku.
U svatove se išlo pješice, ili na konjima, pogotovo ako je selo udaljeno. U povratku bi svatovi pjevali, pucali i „hejkali“ (Heeej, Heeej, mašala(h), mašala!), naročito kad se približe svom selu. Svadbeno veselje obično je trajalo više dana, kod bogatijih porodica po sedam dana, od petka do petka. Prvih dana dolazilo se na „šerbe“. U slučaju da se nije odmah svadbovalo, odnosno kada se „pilav“, glavni dio svadbe, ostavljao za kasnije, prvi dio te svadbene svečanosti zvao se „šerbe“, koje je po pravilu bivalo ponedjeljkom ili petkom. Šerbe i taj dio, kao i glavni dio svadbe podrazumijevali su angažovanje svirača ili mehtera, koji su pjesmom i svirkom uveseljavali prisutne. Ako se pilav održavao u petak, u srijedu bi dolazio „đever“ s mehterom, čime je veselje počinjalo te trajalo do petka navečer. Četvrtkom bi mehteri išli po selu obilazeći kuće onih koji su pozvani na pilav, svirali bi pred kućom dok ih ne bi darivali (novcem, živom kokoškom živičarkom, horozom, halvedžijskim šećerlamama) pa bi išli dalje, nekada obilazeći zvanice i u bližim okolnim selima.
Kna je bila jedan od nezaobilaznih svadbenih običaja, a naziv je dobila po vrsti farbe koja se koristila za bojenje ruku i nožnih prstiju mlade. Kod pilava u petak, kna se obavljala u srijedu navečer. Prilikom nanošenja kne donosilo se muško dijete, koje bi se stavljalo na krevet pored mlade, na njenu desnu ruku. Zatim bi prisutni škakljali dijete, kako bi se ono oglasilo, čime je simbolično iskazivana želja da mlada rodi muško dijete. Pri tome djevojke ili žene koje kniju mladu pripijevaju djeveru, koji ih po običaju dariva novcem. U četvrtak dolaze zvanice, donose „spremu“, odnosno poklone mladencima, i prisustvuju ručku. Tom prilikom uzvanici daruju svadbu bacanjem novca u sahan ili tepsiju. Iza jacije, uoči petka mladenci idu u „đerdek“ a rođaci „čuvaju“ mladoženju pri ulasku u kuću ili sobu gdje se nalazi mlada.
Uzvanici dolaze u četvrtak u toku dana i predvečer, pri čemu svako nosi nešto od hrane, obično somun, pitu ili nešto drugo od jela. Kako je svako svadbeno veselje, posebno večera za zvanice uoči petka, podrazumijevalo bogat izbor tradicionalnih jela, radi pripreme jela angažovane su žene iz rodbine i komšiluka, a po potrebi i same aščije. Kad se zvanice okupe, klanja se akšam i jacija, nakon čega mehteri ulaze u kuću i započinju s pjesmom. Mehteri su obično imali šargiju, violinu i bubanj, a pored toga i zurle (poznate i kao pište i svirale). Poznati su bili mehteri iz Gornje Spreče (iz Smreka kod Capardi, iz Starog sela iznad Memića, iz Olanovice kod Kalesije i drugih mjesta). Bilo je nepisano pravilo da svirači prvo otpjevaju nekoliko prigodnih pjesama za djevera, koje on dobro plati, nakon čega i drugi poručuju pjesme i kola. Pjesma i svirka traju duboko u noć, a zatim se sijelo razilazi. U petak ujutro veselje se nastavlja buđenjem mlade pod prozorom. Dolaze mehteri i s bubnjem i sviralama sviraju pod prozorom dok ne izađe mlada i daruje ih. Poslije klanjanja džuma-namaza počinje glavni dio pilava, na otvorenom, na meraji ili drugom pogodnom prostoru u blizini mladoženjine kuće.
Sastavni dio svadbenih svečanosti bilo je šerijatsko vjenčanje, koje bi obavljao mjesni imam. Ranije su se ova vjenčanja obavljala putem većila (zastupnika) u mladoženjinoj kući, pri čemu se ugovarao mehri-muedždžel ili nićah. Vjenčanje se po pravilu obavljalo uoči petka ili ponedjeljka. Poslije Drugog svjetskog rata, s dolaskom socijalizma, ova šerijatska vjenčanja obavljala su se van javnosti, praktično u tajnosti (ako ih je i bilo). U ranija vremena, prilikom svadbi kod imućnijih porodica odlazilo se na šerijatska vjenčanja u obližnje gradove kod kadija ili drugih vjerskih zvaničnika (npr. u Zvornik, gdje je mnogo vjenčanja u periodu između dva rata obavio Šljivić, muderris Podrinjske medrese u Zvorniku).
Petnaest dana po svadbi išlo se kod mladinih u pohode, a osim mladenaca obično bi išli svekar i svekrva, rodbina i drugi pohođani. Po dolasku se pila kahva, a zatim bi uslijedio ručak. Nakon toga bacane su pare u tepsiju, darivalo se boščalucima, odnosno košuljama i drugim poklonima. Nakon mjesec dana mladini bi uzvraćali posjetu, sa sličnim ritualom, kada se obično donosilo i ruho, odnosno sprema koju rodbina mlade poklanja mladencima.
Običaji vezani za rođenje djeteta
Žene su uglavnom rađale kod kuće, uz pomoć svekrve, jetrva i iskusnijih žena iz komšiluka. Tek u novije vrijeme radi poroda se odlazi u bolnice. Žena koja je presijecala i podvezivala pupak zvala se “baba“ i posebno se poštovala. Nakon poroda komšiluk i rodbina, uglavnom žene, dolazili bi na „babine“, donoseći poklone, obično basmu za dimije i bluzu, kao i jela. Ako bi u kuću navratili muškarci, običaj je bio da dijete daruju novcem.
Na ovom području oduvijek je bio običaj da se novorođenčetu, prilikom nadijevanja imena, prouči ezan na desno a ikamet na lijevo uho. To je najčešće radio mjesni imam, a za tu priliku pozivani su komšije i bliža rodbina koji su tim povodom darivali dijete. Također, običaj je bio da se radi zaštite od uroka djetetu u odjeću ušiva hamajlija (zapis koji napiše hodža na papiru i koji se onda opšije platnom).
Od davnina je postojao običaj, naročito kod imućnijih, da se u čast rođenja muškog djeteta organizuje sobet uz konjske trke i druge sadržaje.
Sunetluci
Sunećenje (džerašenje, džerahšenje) muške djece također je bio značajan događaj, što je bila prilika da se priredi sobet (sohbet) i veselje. Tom prilikom pozivao se komšiluk, rodbina i drugi, a dijete se darovalo novcem i slatkišima. Kod imućnijih porodica tom prilikom pozivani su mehteri da pjesmom i svirkom razvesele goste, a priređivane su konjske trke i razna takmičenja. Nekad se za jedan dan organizovalo sunećenje više djece. Sam čin sunećenja, odnosno obrezivanja djeteta vršili su ljudi obučeni za to („berbe“, obično brijači, odnosno berberini po zanimanju). U nekim porodicama to zanimanje prenosilo se s koljena na koljeno. U ranija vremena ove usluge obavljali su „berbe“ iz okolnih gradova i mjesta: Tuzle, Zvornika, Kozluka (Hadžiarapovići) i dr. Po pravilu, sunećenje se obavljalo petkom, a prije samog sunećenja berbo i osoba koja drži dijete za vrijeme obrezivanja klanjali bi dva rekata. Nakon sunećenja dijete bi se položilo na dušek, te bi uslijedilo darivanje djeteta u posebno sašivenu kesu za novac. Dijete bi prvo darivala osoba koja ga je držala pa onda ostali.
Sunećenje se vršilo posebnom britvom, nakon čega je vršena dezinfekcija, zašivanje i previjanje. Iz praktičnih razloga prije sunećenja djeca su bila obučena u posebno sašivene košulje do koljena.
Hadžiluci
Odlasci na hadždž bili su posebni događaji, a oni koji bi obavili hadždž imali su posebno mjesto u vjerskom i društvenom životu. Od najstarijih hadžija spominju se Smajl Bukvarević iz Prnjavora, koji je na hadždž išao u austrougarskom periodu, i to na konju, zatim Salih Imamović iz Vukovija, Hasanovići iz Sarača i drugi. Sačuvan je putni list (pasoš) izdat 18.9.1911. godine Salihu (Salke) Imamoviću iz Vukovija povodom odlaska na hadždž. U to vrijeme putovanje na hadždž i povratak trajali su više mjeseci, tako da se hadži Salih s hadždža vratio tek 1912. godine.
I poslije Drugog svjetskog rata odlazilo se na hadždž, mada u otežanim uslovima jer tadašnja vlast nije blagonaklono gledala na ljude koji su odlučivali da obave ovu vjersku dužnost. Tako su u tom periodu iz Prnjavora na hadždž išli: Nuraga Ikanović, Ibran Kurtić, Alija Softić, Sefer Huremović, Husein Mujkić, Šemso Subašić i dr. Poznato je da su među prvim ženama na hadždž otišle Zejneba Tubić i Emina Softić iz Prnjavora.
Prilikom odlaska na hadždž obavljana je dova u mjesnoj džamiji, a mještani, rodbina i prijatelji također su radi ispraćaja dolazili u kuću budućeg hadžije. Običaj je bio da hadžija sa hadždža donese hedije rodbini i prijateljima (tespihe, sedžade, šamije i dr).
Običaji kod smrti
Ovi običaji na području Kalesije slični su običajima na širem području. Kod duže bolesti, kada je izvjesno da je smrt blizu, komšije i rodbina dolaze da se halale s bolesnikom. Odmah po smrti mejjit se okreće tako da mu je desna strana okrenuta prema kibli. Mejjit se gasulio obično u improvizovanom prostoru, u dijelu avlije rahmetlijine kuće. Za tu priliku napravio bi se improvizovani drveni sto (tenešir), zastrt platnom ili ponjavama, a sam gasul najčešće je obavljao mjesni imam, uz pomoć nekog od džematlija vičnog tom poslu. Mezar ili kabur iskopao bi neko od rodbine i komšija. Mejjit se nosi na tabutu, a u mezar ga polažu sinovi ili bliži srodnici. Po zagrtanju zemljom mezar se poliva vodom iz ibrika. Ranije je postojala praksa učenja „na talkin“, koje je obavljao hodža na mezaru, nakon što se raziđu oni koji su prisustvovali dženazi. Hodža glasno na arapskom upućuje umrlog kakve će odgovore u mezaru davati melekima „suvaldžijama“ Munkiru i Nekiru. Ovaj običaj danas se održao još kod nekih starijih hodža.