Znamenita ulema Gornje Spreče
IBRAHIM EF. HALIFA
Utemeljitelj islamske učenosti
Ibrahim ef. Halifa pojavljuje se na prostoru Gornje Spreče još u 16. stoljeću. Smatra se najstarijim alimom gornjosprečanskog kraja. U prvim stoljećima osmanlijskog prisustva u Bosni karakteristično je da su džamije uglavnom građene u gradskim naseljima i tvrđavama. Očito je da su te vlasti u početku imale namjeru da na današnjem prostoru džemata Šeher sagrade veliki grad ─ šeher, kao onaj u Knežini, pa je tadašnji istaknuti vakif Ahmed-beg dao da se od sredstava s njegovog timara sagradi, usred čaršije, jedna džamija od kamena s drvenom munarom, koja je uz čaršijski bazar bila glavno čaršijsko sastajalište i okupljalište stanovništva. Nadajući se obilju Božije milosti i zadovoljstva, ovaj najstariji vakif s izvorišta rijeke Spreče, dao je uvakufiti svoja sredstva u svrhu gradnje džamije, pa otud ona i nosi naziv Ahmed-begova džamija (kasnije Hasetina džamija, Šeherčik džamija). Ibrahim ef. Halifa najvjerovatnije je određen za lokalnog imama, muallima i hatiba (halifu) i postavljen za predstavnika tadašnje osmanlijske uprave u Mramorku (Šeherdžiku), na osnovu čega tse može pretpostaviti da je baš on bio prvi imam i utemeljitelj islamske učenosti u Gornjoj Spreči.
AHMED EF. DUBNIČANIN
Oko davne 1730. godine, dakle u 18. stoljeću, u selu Dubnici kod današnje Kalesije rođen je Ahmed (Mustafe) Dubničanin. Niko od historičara još nije ustanovio gdje je Dubničanin završio školovanje, ali se pouzdano zna da je za muderrisa Gazi Husrev-begove medrese postavljen 12. juna 1765. godine i da je na tom položaju ostao 47 godina, sve do kraja svoga života. Bio je i šejh Husrev-begova hanikaha i vaiz u Baščaršijskoj džamiji. Jedno je vrijeme prepustio mjesto šejha u Husrev-begovu hanikahu hadži Mehmed ef. Razi Velihodžiću, koji je u njegovo vrijeme također bio muderris Gazi Husrev-begove medrese. Četrdeset sedam godina profesure u GHM-u nije imao niko doli hadži Ahmed ef. Dubničanin, a poslije njegove smrti niko nije ovoliko dugo predavao u ovom islamskom zavodu. Treba istaći da su funkcije u svim ustanovama Gazi Husrev-begova vakufa bile nasljedne i da su posljednji službenici po nasljedstvu bili: Hilmi ef. Muftić, profesor Gazi Husrev-begove medrese i hafiz Esad ef. Sabrihafizović, imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije.
Ahmed ef. Dubničanin bio je savremenik Mula Mustafe Bašeskije, koji ga ubraja među učene ljude svoga vremena u gradu Sarajevu. Bašeskija za Duničanina tvrdi ”da ne bi uzalud raspravljao niti se bez razloga ljutio, nego je sa svijetom blago postupao. Predavao je blagim glasom. Ni za jednu granu nauke ne bi rekao da je ne poznaje. Bio je sposoban stilističar i logičar.”
Iza smrti ovog kalesijskog alima i muderrisa ostalo je dosta imovine, koju je naslijedila njegova žena Emina-hanuma i sinovi Ibrahim, Mehmed i Abdullah. Posljednji sin duže vrijeme izbivao je iz Sarajeva i nikome nije poznato gdje je u to vrijeme boravio. O tome nema nikakvih pisanih tragova. Iz popisa zaostavštine Ahmed-ef. Dubničanina može se sasvim jasno donijeti zaključak da je živio u Šejh Feruhovoj mahali, a to je danas ulica Abdesthana. Umro je 27. maja 1812. godine / 15. džumadel-ula 1227. god. po H. Pokopan je na mezaristanu Alifakovac i trebalo bi i danas da postoji nišan s alimskim turbanom, ukoliko ga žive Sarajlije nisu već sklonili vršeći pokop svojih šehida iz rata od 1992─1996. godine. Na nišanu je bio uklesan sljedeći natpis: Umrli merhum ve magfur Dubničanin hadži Ahmed efendija, muderris, sin Mustafin. Za njegovu dušu (neka se prouči) Fatiha. Godina 1227/1812.
Ahmed ef. Dubničanin je posjedovao bogatu i korisnu biblioteku, a mnoge je rukopise još za svoga života uvakufio za Gazi Husrev-begovu medresu, u kojoj je godinama držao dersove talebi. Na svakom njegovom rukopisu zabilježeno je njegovo ime i klauzula (šart) o uvakufljenju za Gazijinu medresu u Sarajevu. Na osnovu njegove klauzule, pronađeno je 46 svezaka, koji sadrže 90 djela iz raznih znanstvenih oblasti. Alim i muderris Dubničanin uvakufio je trideset djela iz dogmatike (akaida), dva djela iz islamske jurisprudencije (fikha), sedam djela iz filozofije, četrnaest djela iz logike, jedno iz matematike, jedan perzijsko-turski rječnik, pet djela iz arapske sintakse, pet iz stilistike, jedno iz tefsira, osam iz misticizma (tesavvufa), tri iz islamskog prava (usuli-fikha), jedno djelo iz zakonodavstva, jedno iz šerijatsko-pravnih rješenja (fetvi), jedno iz nasljednog prava (feraiza) i četiri djela iz disputacije. Svi njegovi uvakufljeni rukopisi iz navedenih znanstvenih disciplina danas se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
U popis njegove kućne biblioteke upisano je još 42 sveska rukopisa koji su ostali iza njegove smrti. Ovi rukopisi ne spadaju u prvi popis, jer su to neka druga i drugačija djela, od sasvim drugih autora, a najvjerovatnije su ovom alimu služila kao priručna biblioteka do njegove smrti. Nije poznato kakva je sudbina ovih djela koja su zatečena u njegovoj kući, u Feruhovoj mahali u Sarajevu. Muderris Dubničanin, koji je kalesijskog perivoja vrli dragulj, imao je, dakle, bogatu biblioteku, na čemu mu mogu pozavidjeti i današnji profesori naših medresa, kojima je u novoj kompjuterskoj eri mnogo lakše doći do knjige kao svojevrsnog i odgojnog dobra.
IBRAHIM EF. SMAJIĆ ─ SELJUBAC
Drugi kalesijski alim o kojem se šire pročulo jeste Ibrahim ef. Smajić ─ Seljubac iz džemata Seljublje, koji i u novoj organizaciji IZ pripada Medžlisu IZ Kalesija. Seljubac spada u red naših prvih pobornika vjerske nastave na bosanskom jeziku i među prve pisce mektepskih udžbenika na istom jeziku.
Svoje početno znanje Seljubac je stekao u rodnom Seljublju, a dalje školovanje nastavio je u Istanbulu. Po završetku školovanja u Istanbulu Ibrahim ef. Smajić – Seljubac vraća se u domovinu Bosnu i Hercegovinu i stupa u islamsku službu, prvo u Brčkom, a zatim kao tabor-imam u Zenici. Nakon izvjesnog vremena on ponovo odlazi u Tursku, gdje ostaje sve do kraja svoga života. Samo je u nekoliko navrata posjetio svoju rodbinu i prijatelje u rodnom Seljublju, Tuzli i Brčkom. Kada je definitivno ostao u Turskoj, postavljen je za muderrisa jedne medrese u Bursi, gdje je ostao u svojstvu muderrisa sve do svoje smrti. Po kazivanju već umrlog Salih ef. Sivčevića, bivšeg muderrisa i upravitelja Behram-begove medrese u Tuzli, Seljubac je umro 1920. godine u turskom gradu Bursi, gdje je i pokopan. Za svoga života pet je puta obavio hadžske dužnosti. Godine 1908. Seljubac je zadnji put boravio u rodnom Seljublju i tom je prilikom bio privolio svog amidžića Aliju da mu dozvoli da sa sobom povede njegova sina Hasana (koji je dugo bio imam Poljske džamije u Tuzli) u Tursku na školovanje i vjersko usavršavanje. Do toga ipak nije došlo iz razloga što Hasanova majka nije kabulila da joj sin ode tako daleko od kuće. Ibrahim ef. Smajić – Seljubac potom se sam zaputio u Tursku i nikada više nije vidio ni svoje Seljublje ni svoju domovinu BiH. Nikada se nije ženio, pa shodno tome njegova se insanska vriježa gasi u Bursi.
U Turskoj je Seljubac napisao svoju čuvenu Novu bosansku elifnicu, koja je štampana u Istanbulu. Nazvao ju je novom jer je dobro znao da je Ibrahim Edhem Berbić ranije napisao svoju Elifnicu, u kojoj i vokale tretira harfovima, pišući ih u cjelini kao konsonante. Mnoge arabizme i turcizme, koje obilato koristi u svojoj elifnici, ostavlja netranskribirane. Iz njegove elifnice vidi se sasvim jasno kako on uzima šire narodne slojeve kao mjerilo općeg obrazovno-odgojnog stanja. Skrenuo je pažnju na važnost prevođenja korisnih djela na bosanski jezik, naglašavajući usto da muslimani bosanskog podneblja zaostaju iza kršćana baš zbog pasivnosti u vezi s tim. Iz njegove elifnice može se razumjeti da je bio i veliki protivnik praznovjerja i nadriljekarstva, ali i veliki pobornik prave medicine i njenih dometa. Govoreći u elifnici o hidžretu, on naglašava da je „pravi hidžret u zdravom moralu i iskrenoj pobožnosti“. Bio je mrzitelj duhana, pohlepe i rasipništva. Pišući elifnicu na bosanskom jeziku za djecu naših mektebi-ibtidaija, Seljubac se istakao kao odgovoran alim.
ŠAHBAZ EF. HUSIĆ (1847-1908.)
Mnogi naši džemati na području MIZ-a Kalesija imaju svoju slavnu tradiciju, ali je ona još uvijek prekrivena velom tajni i daleko je od naše muslimansko-bošnjačke pažnje. Sociološke, kulturne i vjerske vrijednosti naših muslimana Bošnjaka uveliko su nepoznanica. Kulturno i duhovno blago naslijeđeno od naših pradjedova pohranjeno je tek u požutjele ćitabe, na stranice koje je zub vremena skoro uništio. U vrijeme osmanlijske uprave u našim krajevima djela i događaji zapisivani su obično na turskom jeziku. Niko od onih koji ih je pisao nije računao na historijske mijene i promjene kulturno-civilizacijskih krugova. Podaci o našim duhovno-kulturnim pregaocima nisu nam dostupni iz razloga što još uvijek u muslimana Bošnjaka nema nekog hoćkijeg čuvstva i osjećajnosti za pisanje, prevođenje i bilježenje o istaknutim ljudima i znamenitim ljudskim događanjima. Tradicija učenosti u džematu Lipovice (sada Lipovice Centar) seže skoro dva stoljeća unazad. Naime, ova tradicija prisutna je u svim lipovačkim familijama, ali familija Husić u tom je pogledu avangarda vjerničkim lipovačkim safovima. Nosilac duhovnog napretka u Lipovicama jeste hafiz Šahbaz ef. Husić.
Husići iz Lipovica spadaju u znamenitu ulemu iz Kalesije, među kojom se najviše ističu hafiz Šahbaz ef. Husić i njegov sin hafiz Muhamed ef. Husić (sin hafiza Šahbaz-efendije od prve žene). Hafiz Šahbaz ef. Husić rođen je 1847. godine u Lipovicama. Osnovnu školu završio je u Lipovicama a Behram-begovu medresu u Tuzli.
Znajući da se bez materijalne podloge ne može usavršavati, on od svoje braće (Hašima i ostalih) traži da oni preuzmu dio imetka koji mu pripada a da mu zauzvrat obezbijede sredstva za njegovo usavršavanje u islamskim znanostima. Tako je i bilo. Braća su mu omogućila školovanje u Behram-begovoj medresi u Tuzli, a potom i u Stambolu (Istanbulu). Po završetku studija u Turskoj, Šahbaz ef. Husić vraća se u Tuzlu, gdje je dugo obnašao dužnost muderrisa u Behram-begovoj medresi. Jedno vrijeme bio je muderris Hadži Bedže-kadun medrese u Tuzli. U Behram-begovoj medresi predavao je turski jezik i gradivo na turskom od 1882. do 1908. godine te podučavao učenike i hifzu. Bio je jedan od zaslužnih za gradnju zgrade Medrese u prve dvije faze, 1893. (svečano otvorenje bilo 29. novembra 1893. godine) i 1907. godine (svečano otvorenje 29. aprila 1907. godine ) Pred njim su hifz završili: Sulejman Damadžić, Bekir Fejzagić, Abdulah Ibrišimović, Osman Vilović, Jakub Berbić i Mustafa Berbić. U vremenu u kojem je hafiz Šahbaz ef. Husić predavao u Behram-begovoj medresi nastava nije bila organizovana po predmetima. Umjesto predmeta, u svjedodžbe talebe su upisivani udžbenici koje je taleba koristila iz oblasti akaida, fikha i arapskog jezika (Kafija, Multeka, Tarikati Muhammedijja). Umro je u Tuzli 1908. godine.
HAFIZ MUHAMED EF. HUSIĆ
Hafiz Muhamed ef. Husić sin je muderrisa i hafiza Šahbaza ef. Husića. I njegov sin Muhammed također je išao očevim životnim putem. Bez obzira što je rođen u Tuzli, hafiz Muhamed ef. Husić ubraja se u lipovačku i kalesijsku ulemu. Završio je Behram-begovu medresu, hifz položio pred svojim ocem, a fakultetski idžazet stekao je u Stambolu. Po povratku iz Turske dolazi na mjesto muderrisa Behram-begove medrese u Tuzli, gdje predaje kiraet, a pored tog predmeta predaje i akaid, kao i turski jezik. Uz profesorski rad u Medresi, bio je od strane Ulema-medžlisa postavljen za imama u Hadži Hasan-džamiji u Tuzli.
Pred njim su hifz završili: Salih Đozić, Hamdija Azabagić, Abdulah Azabagić, Sinan Jahić, Osman Mujezinović, Mustafa Nalić, Ali-Osman Saračić, Abdurahman Ibrišimović i mnogi drugi. U periodu od početka 1942. do kraja 1943. godine obavljao je dužnost upravitelja Behram-begove medrese. Dužnost upravitelja Medrese preuzeo je od Saliha ef. Sivčevića, a predao ju je Hasanu ef. Smajloviću. U vrijeme njegovog rada u Medresi nastava je znatno modernizovana, a sama Medresa postala je prestižna škola u sjeveroistočnoj Bosni. Godine 1949. zabranjen je rad Medrese, a te iste godine hafiz Muhamed ef. Husić preselio je na bolji svijet . Dženaza mu je obavljena u Tuzli, gdje je i pokopan 1949. godine.
SMAJL EF. HUSIĆ (1895-1966.)
Smajl ef. Husić, sin Hašima, rođen je 19. aprila 1895. godine u Lipovicama. Njegov otac Hašim imao je brata Šahbaza, koji je još iz mladih dana pokazivao sklonosti ka islamskim naukama. Dao mu je neka sredstva za školovanje u Behram-begovoj medresi u Tuzli i Istanbulu, a ovaj mu je zauzvrat ”prepisao” svoj dio imetka, pa je Hašim Husić cijelog svog života ostao po zanimanju ”težak”. On je kao zemljoradnik ipak smogao neka sredstva za školovanje svoga sina Smajla u istoj onoj medresi gdje se školovao njegov amidža Šahbaz efendija ─ u Behram-begovoj medresi u Tuzli. U „“Osobniku za namještenike iz glave VI „Pragmatike službenika Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije“, u nadležnosti Sresko vakufsko-mearifskog povjerenstva u Tuzli, zabilježeno je da je Smajl ef. Husić imao sedmero djece, da nije regulisao vojnu obavezu, da posjeduje oko 30 dunuma zemlje u Lipovicama, da je završio Behram-begovu medresu u Tuzli, te da ima, nakon spomenute medrese, svjedočanstvo o imamskom tečaju (Muftijski ured tuzlanske oblasti, broj 327/28, Tuzla, 29. juna 1928). Oblasni muftija (Ševket s.r.) pregledao je svjedodžbu i ustanovio da je ”u potpunom skladu s postojećim propisima u pogledu kvalificiranja imama u vođenju matice rođenih, vjenčanih i umrlih muslimana u Bosni i Hercegovini, ”te se je prema tome navedeni gosp. Husić Smajl sibjan muallim iz Lipovica potpuno usposobio za imamsko-mualimsko (vjeroučiteljsko) zvanje skopčano sa vodjenjem matica propisanih Uredbom Ministarstva vjera” (VM br. 6631 od 5. decembra 1937, Kotarski šeriatski sud Tuzla, 24. jula 1937. godine, Šeriatski sudija Mehmedbašić, s.r.). U Lipovicama, na vakufskoj zemlji u naselju Husići (nedaleko od današnje kuće Hadira Husića) nalazio se sibjan-mekteb u kome su se islamu učila djeca iz Lipovica, Miljanovaca, Sarača, Rainaca, Međaša i Kikača. U tom mektebu sibjan-muallim bio je upravo Smajl ef. Husić. Zna se da je kraće vrijeme vršio imamsko-mualimsku dužnost u Seljublju, ali se brzo vratio u svoje Lipovice, gdje je bio na dužnosti imama od 1925. do 1932. godine, a od te godine Smajl ef. Husić radio je u sibjan-mektebu u Lipovicama, i to do vremena zabrane rada ove dječije islamske ustanove od strane nove komunističke vlasti. Pouzdano se zna da se nastava u ovom mektebu izvodila s početkom od 8 sati pa sve do ikindije u ljetnom periodu, a u zimskom periodu trajala je i poslije ikindija-namaza. Djecu je podučavao na bosanskom i djelimično na turskom jeziku.
U vrijeme kada je bilo zabranjeno javno izvođenje nastave u mektebu, on je to činio kradomice u svojoj kući. Reis Ibrahim ef. Fejić nudio mu je neku mualimsku alternativu u Sarajevu, ali on nije mogao kabuliti da ostavi svoj lipovački toprak. Jedno vrijeme proveo je i u zatvoru zbog svog neposluha prema komunističkim vlastima iz Narodnog odbora Tojšići. Prisiljavan je da javno izađe pred muslimanke i da im izrekne fetvu o skidanju zara. On to nipošto nije htio učiniti.
Iza njega je ostalo dosta lijepih i korisnih ćitaba na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Oni koji su kao sibjan išli „pred njega“ često su kazivali da je bio metodičan u nastavi. Po prestanku rada sibjan-mekteba, Smajl ef. Husić vratio se seoskim ”težačkim” poslovima. Umro je 1966. godine u Lipovicama, a pokopan je u haremu Stare džamije u Lipovicama.
TRAGOVI U VREMENU OSTALIH KALESIJSKIH IMAMA
Aktuelnim i živim imamima Medžlisa Islamske zajednice Kalesija dužnost je čuvati u svom sjećanju sve one osobe koje su u skladu sa svojim mogućnostima obilježile svoj životni vijek. Učinili bi veliki propust i golem grijeh ukoliko ne bi registrovali sve nama poznate imame koji su rođeni na području današnjeg Medžlisa IZ Kalesija, koji su tu svoje umne domete u vezi s islamom poklonili svome bošnjačkom narodu i koji su napokon otišli sa ovog svijeta a da o njima ne ostavimo pisani trag za nove generacije Bošnjaka koje stupaju na pozornicu ovodunjalučkog života. Imami su u BiH, pa i u Kalesiji, stoljećima tumačili nauku i principe islama, zbog čega ih se čestiti pripadnici islama najviše sjećaju odajući im svoju zahvalnost i dužno poštovanje. Kada slušamo usmena predanja o našim hodžama, vidimo ih kao vrsne i uspješne osobe u mihrabu, na ćursu, na minberu i u mektebu s polaznicima mektepske nastave. Kroz islamske manifestacije u koje se skoro svi kao imami i muslimani uključujemo, likovi tih imama i mektepskih muallima žive u našim sjećanjima, a to je golemi razlog za bilježenje njihovih dužih ili kraćih biografija.
HAFIZ MEHMED EF. MULAHALILOVIĆ (1855-1935.)
Hafiz Mehmed ef. Mulahalilović rođen je u Vukovijama (kućni broj 59) od oca Mehmeda i majke Have. Početni odgoj i obrazovanje stekao je u rodnim Vukovijama, a potom završava i Behram-begovu medresu u Tuzli, u kojoj su tada muderrisi bili hafiz Tosun ef. Kifić i hadži hafiz Mehmed Teufik ef. Azabagić, koji su mladog Mulahalilovića potaknuli na učenje hifza, pa je uz ostale medresanske predmete u Behram-begovoj medresi Mehmed ef. Mulahalilović stekao titulu hafiza. Poslije medrese završava Šerijatsko-sudačku školu 1888. godine u Sarajevu. Po završetku ove škole ponuđena mu je služba kadije u Srebrenici, ali on to odbija i prihvata se dužnosti imama, hatiba i muallima u svojim rodnim Vukovijama. Inače, isticao se u poznavanju šerijatskog nasljednog prava. Bio je poznat na području Gornje Spreče, ali i šire kao istaknuta ulema. Vaspitavao je i odgajao više generacija dajući im znanje iz vjere islama i islamskog morala. Muslimane je ubjeđivao da nema sreće niti napretka bez primjene znanja u praksi. Usto, bio je i dobar poljoprivrednik. Poljoprivredna imanja u Vukovijama bila su uvijek naprednija od imanja u drugim mjestima. U imamskim poslovima po njegovoj smrti (1935) nasljeđuju ga njegovi potomci.
HUSEJN EF. FAZLIĆ (1886-1936.)
Husejn ef. Fazlić rođen je u Prnjavoru 1886. godine. Mekteb i osnovnu školu, koja je u Prnjavoru otvorena davne 1906. godine, završio je s visokom ocjenom. Potom se upisuje u Behram-begovu medresu u Tuzli, koju uspješno okončava, nakon čega odlazi u Istanbul, gdje na studiju ostaje punih šest godina, kada prima tzv. „idžazet“ ─ diplomu i vraća se u svoju domovinu Bosnu. Njegovi savremenici kazuju da je bio kunut-insan , veoma skrušen, nadasve pobožan i eruditan. Imao je, kažu njegovi poznanici, veliku biblioteku, koja je potpuno devastirana u toku Drugog svjetskog rata. Bio je muallim na mektepskoj nastavi, imam i hatib u džematu Prnjavor, ali i vjeroučitelj u osnovnoj školi u Prnjavor u. Nije iza sebe ostavio potomke, jer su mu sinovi vrlo rano umrli, još za njegova života. Umro je 1936. godine, a mezar mu se nalazi u haremu džamije u Prnjavoru.
ORHAN EF. GAZIBEGOVIĆ (1912-1941.)
Orhan ef. Gazibegović rođen je od oca Mustafe ef. i majke Fatime u Prnjavoru 1912. godine. Početno vjersko znanje stekao je u mektebi-ibtidaiji u Prnjavoru pred svojim ocem Mustafom. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom Prnjavoru, a Behram-begovu medresu 1932. godine u Tuzli. Imamskim pozivom bavio se u Stocu, u džematu Aladinovići, gdje je na dužnosti imama ostao sve do pred Drugi svjetski rat. Lokalni izvori tvrde da je kraće vrijeme bio imam i u Šapcu. Kao naprednog i talentovanog imama Ulema-medžlis iz Sarajeva postavio ga je 1941. godine za imama i muallima u džematu Vlasenica. Jednog dana, u jesen 1941. godine, nakon zaustavljanja u Papraći (odakle je bio i oženjen) na putu prema džematu Vlasenica presreli su ga papraćki i šekovački četnici, koji ga, po kazivanju vjernika iz Papraće odmah izvedoše na strijeljanje. Kada ga puška ne htjedeiše ubiti, odluče da ga likvidiraju koljem i direcima iz ograde. Tako je Orhan ef. Gazibegović na najsvirepiji način ubijen od strane srbo-četnika. Kada se pročula vijest o njegovom svirepom ubistvu, mnogi su ga dugo ožaljavali a posebno oni iz njegove bliže rodbinske vriježe i mnogobrojni prijatelji. Bolna je istina da mu tijelo ni dan-danas nije pronađeno i da se ne zna za mjesto njegova pokopa. Na inicijativu Medžlisa Islamske zajednice Kalesija, u haremu džamije u Papraći 16. oktobra 2011. godine efendiji Gazibegoviću podignut je uzglavni nišan (1912─1941). Tog dana Medžlis Islamske zajednice Kalesija za rahmetli Orhan ef. Gazibegovića organizovao je i klanjanje dženaze u odsutnosti njegovog tijela. Dženaza-namaz predvodio je glavni imam MIZ-a Kalesija Enver ef. Alić. Otkrivanju nišana i samoj dženazi prisustvovali su imamov sin Dževad i unuk Orhan, koji je nazvan upravo po djedu. Došli su iz Sarajeva klanjati dženazu i zahvaliti Medžlisu Kalesija na materijalnim troškovima oko podizanja simboličnog nišana njihovom ocu i djedu. A Medžlis Kalesija nikada ne zaboravlja svoje imame heroje.
SMAJL EF. IMAMOVIĆ
Miljanovčani su još od osmanlijskoturskog vakta imali džamiju na Pašinom putu, nadomak naselja Gaj. Jedan od imama ovog džemata bio je Alihodža, koji je u Miljanovce došao iz Fojnice, te je zapamćen kao imam u Miljanovcima iz doba turskoosmanlijske uprave u Bosni. Drugi miljanovački imam bio je Smajo (Alihodže) Imamović. Obnašao je imamsku, hatibsku i mualimsku dužnost oko 40 godina. Potom ga nasljeđuje njegov sin Smajl ef. Imamović, koji na toj dužnosti ostaje sve do 1954. godine. Smajl ef. Imamović smatra se najmarkantnijim imamom iz loze Imamovića. Ahmed ef. Imamović i Fejz ef. Imamović, koji su službovali u Zvorniku odnosno Sarajevu, direktni su potomci Smajl-efendije a ova dvojica također su darovali nekoliko korisnih članova našoj Islamskoj zajednici, među kojima je najznamenitiji Dželal Imamović (bio predsjednik Sabora IZ u Bosni i Hercegovini) i hafiz Jahija Imamović, daleko čuveni učač Kur’ana i dobar izvođač ilahija i kasida. Dakle, od 1954. godine u Miljanovcima imame imami koji nisu iz familije Imamović.
JUSUF EF. ALIĆ (1913-1957.)
Rođen je u Saračima 1913. godine, od oca Bege i majke Fate (rođ. Gutić). Završio je Behram-begovu medresu u Tuzli.
Zna se pouzdano da je Jusuf (Bege) Alić, iza 1946. godine, bio matičar. On je poslije rata sređivao matične knjige. I svoje prvobitno ime Nezir službeno je promijenio u ime Jusuf. Promijenio je ime iz razloga što je u narodu već bio poznat kao Jusuf, a s obzirom na to da je radio kao matičar, to mu nije bilo teško i ozvaničiti.
Uvjerenje koje otkriva da je Jusuf Alić završio tuzlansku medresu školske 1928/29.
Obavljao je poslove matičara u Tojšićima, a u nekoliko navrata bio je i imam u džematu Međaš, mijenjajući hodžu Ibru ef. Hasanovića u vremenu kada je ovaj imao izvjesnih zdravstvenih poteškoća. Zajednička fotografija sprečanske uleme (posjeta Ulema- medžlisu u Sarajevu) jasno pokazuje da je Jusuf ef. Alić bio svestrano angažiran u turbulentnim poratnim godinama. Umro je 1957. godine.
SEJFO EF. SULJKANOVIĆ (1873-1957.)
Sejfo ef. Suljkanović rođen je 1873. godine u Lugu ─ Raincima Donjim. Završio je Podrinjsku medresu u Zvorniku. Po završetku medrese, u svom rodnom mjestu vršio je imamsko-mualimsku dužnost 56 godina. Sve ove godine njegove imamske, hatibske u mualimske službe jasno govore da je bio agilan, radoholičar na polju islama i da je bio posebnog ahlaka, jer biti imam u svom rodnom mjestu punih 56 godina veliko je umijeće, uzimajući u obzir onu narodnu izreku: Hodža ne može ostati dugo u službi u svom rodnom mjestu! Preselio je na bolji svijet 1957. godine.
MEHMED EF. BREZIĆ (1886-1968.)
Mehmed ef. (Muhe) Brezić rođen je u Skugrićima kod Nove Kasabe 1886. godine. Poslije osnovnog obrazovanja u svom rodnom mjestu, upisuje se u Gazi Husrev-begovu medresu, gdje se, tokom školovanja u ovom vjerskom zavodu, pokazao kao vrlo nadaren učenik. Po završetku Gazi Husrev-begove medrese upisuje Darul-muallimin u Sarajevu, koji završava s odličnim uspjehom 1913. godine. Nakon kraće imamske službe na Vratniku u Sarajevu, on se 1914. godine vraća u svoje Skugriće, gdje se ubrzo i oženio Zlatijom Hodžić iz obližnje Cerske. Imao je četvero djece: Muhameda, Fazilu, Azeminu i Ismetu. Godine 1915. postavljen je za imama, hatiba i muallima u Gornjoj Spreči, u džematu Šeher, koji je tada administrativno pripadao vlaseničkom srezu. U ovom džematu bio je imam sve do 1941. godine, kada izbija Drugi svjetski rat. Koristeći se znanjem iz Darul-muallimina, opismenio je mnoge generacije u Šeheru u tadašnjoj reformisanoj mektebi-ibtidaiji. U vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata djelovao je kao vrstan alim u Tuzli. Njegova predavanja i dersovi uvijek su bili zapaženi i na nivou tadašnjih islamskih prilika. Na bolji svijet preselio je u ovom gradu 1968. godine, a mezar mu se nalazi na mezarju Borić u Tuzli.
HUSEJN EF. JAHIĆ
Husejn ef. Jahić rođen je u Miljanovcima, gdje je stekao mektepsko znanje i završio osnovnu školu. Potom završava i Behram-begovu medresu u Tuzli. Kao muallim službovao je u Miljanovcima i Lipovicama od 1910. do 1914. godine. U vrijeme austrougarske uprave, ali i kasnije, u mjestu Sarači postojala je vjerska islamska škola zvana ibtidaija ─ prva početna osnovna škola. Kada se Husejn ef. Jahić, iskusni imam i muallim, zbog izbijanja Prvog svjetskog rata morao vratiti u svoj rodni kraj, reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević, početkom 1915. godine, imenovao ga je za muallima mektebi-ibtidaije u Saračima. Ostavši u Saračima neko vrijeme kao muallim, ubrzo se seli iz svog rodnog kraja u Tuzlu, gdje nastavlja s mualimskom aktivnošću u tuzlanskim mektebima. Početkom 1924. godine postao je tabor-imam u Tuzli, a kasnije je tu dužnost vršio u nekoliko mjesta Kraljevine Jugoslavije, sve do svoje smrti 1945. godine. Istakao se na kulturno-mearifskom radu, pišući za listove Hikmet, Gajret i Glasnik. Iza sebe je ostavio potomke sklone peru i nauci. Napisali su mnoga djela koja naša naučna javnost visoko cijeni.
OSMO EF. MUJANOVIĆ (1904-1974.)
Osmo ef. Mujanović rođen je u Kikačima 1904. godine. Završio je Behram-begovu medresu u Tuzli za vrijeme Kraljevine SHS, odnosno za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Nakon završetka Medrese radio je kao vjeroučitelj u svom rodnom mjestu Kikači do 1949. godine.
Odlukom tadašnjih komunističkih vlasti od 1948. godine u jednom periodu bila je zabranjena mektepska nastava za djecu. Tadašnje vlasti renoviraju objekt mekteba, na koji se dograđuje još jedan sprat za stanovanje učitelja dok je prizemlje mekteba služilo kao školska učionica. Zgrada mekteba služila je kao područna škola sve do izgradnje namjenskog objekta škole u Kikačima 1954. godine (današnje zgrade područne škole u Kikačima).
Ukidanjem vjerske pouke u Kikačima 1949. godine, Osmo ef. Mujanović imenovan je za imama u džematu Hrasno (Gornje i Donje Hrasno). Kao imam u Hrasnu radio je sve do 1968. godine, kada je i penzionisan. Po odlasku u penziju, obavlja i petu islamsku dužnost ─ hadždž 1968. godine. Prvi je svršenik Behram-begove medrese iz Kikača. Na bolji svijet preselio je 1974. godine.
MUSTAFA EF. GAZIBEGOVIĆ (1891-1977.)
Mustafa ef. Gazibegović rođen je u Prnjavoru 1891. godine, od oca Saliha i majke Alijje. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Podrinjsku medresu u Zvorniku. U rodnom Prnjavoru bio je imam, muallim i hatib blizu 50 godina. Imao je dva sina, koji su uspješno završili Behram-begovu medresu u Tuzli: Orhan ef. i Osman ef. Efendija Osman Gazibegović iza očeve smrti preuzeo je imamsku dužnost u Prnjavoru, gdje je proveo cijeli radni vijek, nakon čega ga je ubrzo sustigao i edžel. Mustafa ef. Gazibegović umro je 1977. godine i ukopan je u haremu džamije Prnjavor.
HALIL EF. AŠČIĆ (1904-1980.)
Halil ef. Aščić rođen je od oca Saliha i majke Fatime 1904. godine u Vukovijama Gornjim, odnosno Maslama, općina Kalesija. Početno mektepsko obrazovanje i odgoj dobio je od hadži hafiza Mehmeda ef. Mulahalilovića u Atik džamiji u Ćivama – Maslama. Osnovnu školu završio je u Tojšićima. Godine 1919. upisuje se u Behram-begovu medresu u Tuzli, u kojoj školovanje završava 1925. godine. Potom odlazi na odsluženje vojnog roka u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Po odsluženju vojnog roka stavio se na raspolaganje tadašnjoj Islamskoj zajednici. Stavljeno mu je na ihtijar od strane tuzlanskog muftije Muhameda Ševketa ef. Kurta i muderrisa Saliha ef. Sivčevića da bira službu u Gornjoj Tuzli ili Lipovicama ─ Petrovicama Gornjim.
Donosi odluku da se angažuje u mektebu Petrovice Gornje (1929). Kao muallim u mektebu u Petrovicama Gornjim radi deset godina a potom dobija premještaj u mekteb u Tupkoviću i tu na mualimskoj dužnosti ostaje tri godine. Godine 1941, dakle na početku Drugog svjetskog rata, postavljen je za imama, hatiba i muallima u Atik džamiji u Ćivama (Maslama ─ Vukovijama Gornjim), gdje je imamsku dužnost obavljao sve do penzionisanja 1973. godine. Oni koji pamte njegov lik često konstatuju da je bio veoma poštovan imam među svojim džematlijama. Uz imamsku službu neko vrijeme bio je i imam matičar a dobio je i nekoliko mandata predsjednika Odbora Islamske zajednice Tojšići. Preselio je na bolji svijet 1980. godine a mezar mu se nalazi u haremu Tupajića brdo u Maslama (Vukovije Gornje). Dženaza-namaz Halilu ef. Aščiću predvodio je muftija tuzlanski hafiz Husein ef. Mujić, njegov ahbab i poštovalac njegovog lika i djela.
OSMAN EF. ČANIĆ
Precizne podatke o ovom kalesijskom alimu sastavljači monografije Medžlisa Kalesija pronašli su u Matičnoj knjizi radnika imama koja se čuva u arhivi MIZ-a Kalesija. Osman ef. (Husejna) Čanić rođen je 1906. godine u Raincima Donjim (Skakovi). Po završetku Behram-begove medrese u Tuzli, svoju prvu imamsku službu započinje u svojim Raincima Donjim 1932. godine, gdje ostaje sve do 1952. godine. Od 1959. pa do 1966. godine Osman ef. Čanić obnaša imamsku dužnost u Jelovom Brdu ─ Gojčinu. Na otvorenju džamije u Jelovom Brdu dočekao je tadašnjeg vrhovnog poglavara Islamske zajednice reisa Sulejmana ef. Kemuru.
Pouzdano se zna da je iza prvog Predsjednika Odbora IVZ Rainci Halila ef. Aščića i Osman ef. Čanić vršio dužnost predsjednika Odbora Rainci, sa sjedištem u Tojšićima. Od 1966. godine pa sve do 31.10.1968. godine Osman ef. je ponovo imam u svojim Raincima. Otišao je u starosnu penziju 1968. godine. On je bio orijentir tadašnjim vlastima da baš tadašnji Odbor Islamske zajednice ponese naziv ”Odbor IVZ Rainci”.
HADŽI MUSTAFA EF. HODŽIĆ (1911-1981.)
Hadži Mustafa ef. Hodžić rođen je 1911. godine u Memićima. Završio je Podrinjsku medresu u Zvorniku. Stupio je u imamsku službu 1937. godine. Imamio je u džamiji u Memićima i držao mektepsku nastavu u Memićima i Bulatovcima. Zaslužan je za podizanje nove džamije koju su 1992. godine zapalili a potom minirali srpski fašisti i mrzitelji svih islamskih kulturnih i vjerskih vrijednosti. Matična knjiga radnika Odbora IZ Kalesija kaže da je penzionisan 2. februara 1978. godine. Umro je 1981. godine a pokopan je u memićki mezaristan kod minirane džamije.
ABDURAHMAN EF. HUKIĆ (1921-1990.)
Abdurahman ef. Hukić, šef Kabineta reisul-uleme (1960─1968), direktor Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu (1975─1981) i savjetnik u Vrhovnom islamskom starješinstvu (za Jugoslaviju) (1981─1990), rođen je 3.7.1921. godine u Tojšićima, općina Kalesija. Osnovno obrazovanje stekao je u Tojšićima, Behram-begovu medresu u Tuzli završio je 1937, a potom se 1938. godine upisuje na usuli-din (teologiju) na Islamskom univerzitetu El-Ezher u Kairu, u Egiptu. Bio je poliglota. Govorio je arapski, turski i francuski jezik.
Svoje radove većinom je objavljivao punim imenom i prezimenom, neke i pod pseudonimom Derviš Hilmi, H.A. Hilmi, a ponekad je koristio i inicijale H.A.H. Preko dvadeset radova objavio je bez potpisa. Pisao je u Glasniku, Preporodu, Islamskoj misli i Analima. Najpoznatiji Hukićevi radovi su: ”Glavne islamske vjerske škole (mezhebi)”, ”Mala islamska enciklopedija” i ”Kamata u islamu”. Napisao je i ”Jugoslovenski vodič u arapskom svijetu”, ”Jugoslovenski govorni i turistički vodič u Turskoj”, ”Razgovor o islamu” te ”Kako ću obaviti hadž (Menasikul-hadždž)”. Na bosanski jezik preveo je ”Moj put od sumnje do vjerovanja” poznatog egipatskog pisca Mustafe Mahmuda. Umro je u 69. godini života (1990. god.).
OSMAN EF. GAZIBEGOVIĆ (1918-1990.)
Osman ef. Gazibegović rođen je 1918. godine u Prnjavoru kod Kalesije. Roditelji su mu Mustafa ef. i Fatima (rođ. Halilović). Po rodoslovnom lancu, puno ime ovog agilnog alima glasi: Osman ibn Mustafa ibn Salih. Kalesijski Gazibegovići imaju rodbinske veze s Gazibegovićima iz Orahovice Gornje kod Gračanice. Pretpostavka je da su svi došli iz Slavonije i Mađarske polovinom ili pred kraj 18. stoljeća, a jedan dio njih nastanio se u kalesijskom Prnjavoru. Svoju islamsku naobrazbu i duhovno oblikovanje Osman ef. Gazibegović stekao je u Behram-begovoj medresi u Tuzli 1937. godine. Godine 1944. dobio je posao vjeroučitelja u Moluhama, u Tuzli. Bio je veoma uspješan u radu s djecom i omladinom, što se nije dopadalo tadašnjem političkom vođstvu, naročito u tadašnjoj radničkoj tuzlanskoj sredini. U Tuzli je 1946. godine završio i učiteljski kurs, ali nije želio prihvatiti poziv učitelja u školi s komunističkim predznakom. Tada je u Tuzli saznao i za ideju Mladih muslimana, koji su njegovali čisti muslimanski identitet i islamske vrijednosti. Plašeći se njegovog drugačijeg promišljanja, komunističke su vlasti ga 1949. godine uhapsile i osudile na 12 godina zatvora. Zatvorsku kaznu je izdržavao u Tuzli, Titogradu (Podgorici) i Zenici. Krajem 1953. godine zatvorska kazna smanjena mu je sa dvanaest na pet godina. Kada je saznao da treba iz zatvora kući, naručio je da mu se donese odjeća, ali uz odjeću i fes, kako bi svima dokazao da je „nepopravljiv“. Uistinu, za tadašnje komunističke vlasti on je bio „nepopravljiv“ i bez imalo „diplomatskog sluha“, ali ovo govori o njegovoj gordosti zbog pripadanja islamu i islamskom učenju. Nije volio svakakvu interpretaciju vjere. Uvijek je tražio islamsku zdravu primjenu i čistotu. Protivio se kultu ličnosti. Osuđivao je i neke sufije koji su u sebi vidjeli nešto veličanstveno, ali je, ipak, bio na strani onih derviša koji su zikrom iskazivali zadovoljstvo zbog pripadnosti islamu i posluh Dragom Bogu.
Godine 1980. bilo je popularno ići u Beograd i kolektivno posjećivati grob Josipa Broza Tita. Svi laskavci režimu iz njegovog okruženja išli su temena činiti Titu, a on, onako ponosan i gord, odbio je da to učini, jer se, kazivao je, „cio život klanjao samo Allahu i tako će i dalje činiti“. Osman ef. Gazibegović obavio je petu islamsku dužnost 1990. godine. Vidjevši Mekku i Bejtullah, po povratku s hadždža stalno je naglašavao da se Bosna treba mnogo više voljeti i čuvati. Ova njegova konstatacija dolazi otud što je vidio da su bosanski muslimani u velikoj prednosti jer žive u zemlji nalik Džennetu. Umro je u mjesecu novembru 1990. godine. Dženazu mu je klanjao glavni imam MIZ-a Kalesija Enver ef. Alić. Ukopan je u haremu prnjavorske džamije.
HADŽI OSMAN EF. RANČIĆ (1908-1991.)
Osman ef. Rančić rođen je od oca Sulejmana (Sulje) i majke Pembe 8. juna 1908. godine u Vukovijama Gornjim (Ćivama). Mektebi-ibtidaiju pohađao je u Ćivama pred Mehmedom ef. Mulahalilovićem, a ruždiju, osnovnu školu, (4 god.) u Tuzli. Godine 1924. upisuje se u Behram-begovu medresu u Tuzli, koju završava 1929. godine. Po odsluženju vojnog roka počinje raditi kao muallim u mektebu u Tojšićima i tu se zadržava sve do 1952. godine, kada prelazi za imama, hatiba i muallima u džemat Raince Donje (Lug). Dolaskom u ovaj džemat pokreće gradnju nove džamije (sada stare i van upotrebe), koju mještani ─ džematlije zvanično otvaraju 13.9.1959. godine. Dužnost imama u Raincima Donjim napušta 1966. godine te odlazi na dužnost imama Atik džamije u svojim rodnim Ćivama, gdje je imamsku dužnost obavljao sve do odlaska u penziju 1977. godine. S obzirom na turbulentna komunistička vremena, u nekoliko mandata bio je vjersko-prosvjetni referent, predsjednik OIZ Tojšići i predsjednik Udruženja ilmije za područje koje je gravitiralo Odboru Tojšići.
”U službi je bio savjestan, discipliniran i ekspeditivan, a nadasve prijazan, jednako poželjan i poštovan i kod starijih i kod mlađih. Arapski jezik je odlično poznavao, njime govorio, sa njega prevodio, i pisao, u čemu se posebno isticao ljepotom svog rukopisa.”
Godine 1966. obavio je petu islamsku dužnost ─ hadždž za sebe a 1974. godine i za svoga oca Sulejmana. Na bolji svijet preselio je 27. maja 1991. godine a mezar mu se nalazi u mezaristanu Ćive kod Atik džamije.
HASIB EF. RAMIĆ (1954-1993.)
Hasib ef. Ramić rođen je 29. juna 1954. godine u Šeheru kod Kalesije. Roditelji su mu Sabit i Hurija. Otac mu je na bolji svijet preselio 1991. a majka 2.10.2006. godine.
Osnovno školovanje stekao je u rodnom Šeheru. Po završetku osnovne škole, 1971. godine, upisuje Gazi Husrev-begovu medresu, koju uspješno završava 1975. Bavio se pozivom imama, muallima i hatiba od 4. marta 1977. godine u džematu Kula Grad, OIZ Zvornik. Iskustva koja je ponio iz početnih dana bila su i više nego pozitivna. Vazda je bio lijepo prihvaćen od svojih džematlija, uklopio bi se veoma brzo te svugdje i uvijek izazivao riječi pohvale. Odnosi sa džematlijama, kao i s djecom koja su pohađala mekteb i učila pred Hasib-efendijom, bili su odlični i plod su njegovog finog ahlaka. On i njegova porodica bili su, po kazivanju mnogih, „zaštitni znak“ džemata Kula Grad. Zbog svog imamskog angažmana i finog oblikovanja džematlija u islamu, koji se tadašnjoj vlasti nisu nikako dopadali, efendija Ramić naprasno je morao otići iz ovog džemata na područje Odbora IZ Sarajevo.
Studirao je na Univerzitetu u Prištini. Diplomirao je 1988. godine i stekao zvanje profesora arapskog jezika i književnosti i turskog jezika i književnosti.
Na područje Odbora IZ Sarajevo dolazi 1. oktobra 1985. godine u džemat Semizovac. Iz ljubavi prema islamu, svom imamskom pozivu i svojim džematlijama, u Semizovcu je ostao i kada su harale četničke snage. Tu je ostao sa svojom porodicom i pored prijetnji ubistvom, zatvaranjem u logor i zlostavljanjem, i to sve do svog šehadeta 1993. godine, kada je zvjerski likvidiran sa suprugom i svoje četvero malodobne djece.
Dženaza-namaz njemu, supruzi Šefiki i djeci Muhamedu, Ahmedu, Melihi i tek rođenoj Amini, koja je imala svega nekoliko mjeseci, reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić obavio je tek 1996. godine. Uz rad je sagradio i porodičnu kuću u Semizovcu, ali su je genobarbari potpuno ispraznili. Niko nije ostao od njegovih potomaka da ga se sjeća. Gornja Spreča ga nikada zaboraviti neće, jer je on njen hrabri i plemeniti sin.
HASAN EF. HAMIDOVIĆ (1906-1995.)
Hasan ef. Hamidović rođen je od oca Hamida i majke Fate 1906. godine u Vukovijama Gornjim ─ Maslama, u zaseoku Džafići. Osnovno vjersko obrazovanje hadži Hasan ef. Hamidović stekao je pred svojim ocem Hamid-efendijom i u mektebu Džafići. U Tojšićima 1917. godine završava osnovnu školu, a potom se upisuje u Behram-begovu medresu u Tuzli.
Po završetku tuzlanske medrese i odsluženja vojnog roka u vojsci Kraljevine Jugoslavije, Hasan ef. Hamidović je od strane Ulema-medžlisa 1927. godine postavljen za imama, hatiba i muallima u zvorničku Namazđah džamiju, a uz tu dužnost bio je i imam matičar i vjeroučitelj u gradskoj školi u Zvorniku sve do 1937. godine, kada je rješenjem Ulemai- medžlisa u Sarajevu broj 6585/37 od 22.11.1937. godine postavljen za imama, hatiba i muallima u Vukovijama Donjim, za Srez tuzlanski. Po završetku Drugog svjetskog rata u svojstvu imama premješten je u Džemat Miljanovci i tu na dužnosti imama ostaje do penzionisanja 1976. godine.
”Po prirodi miran i blag, hadži Hasan ef. još kao učenik medrese isticao se svojom nadarenošću i bistrinom uma, a posebno u učenju Kur’ana, gdje je bio među prvima u svojoj generaciji.
Posjedovao je urođen lijep glas ─ mekam, pa je njegovo učenje Kur’ana i svega ostalog bilo rado slušano i napajalo je srca i duše prisutnih, i po tome ostao zapamćen. Sa svakim se lijepo ophodio i bio rado viđen… Petu islamsku dužnost – hadždž je obavio 1985. godine. Na Ahiret je preselio 26.02.1995. godine uoči Lejletu-l-Kadra i pokopan je u mezarju Džafići, u Vukovijama Gornjim.”
BESIM EF. ČANIĆ (1964-2006.)
Besim ef. Čanić rođen je 22.6.1964. godine u Raincima Donjim, Kalesija. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, te diplomirao na Pedagoškom fakultetu Univerziteta El-Ezher u Kairu (1989), Odsjek etika i pedagogija. Bio je v.d. glavnog imama u Bijeljini, imam u Konjicu i u Tuzli.
Od 1992. godine bio je sekretar i zamjenik muftije Husein ef. Kavazovića. Pedagog i predavač u Behram-begovoj medresi u Tuzli bio je od samog njenog reaktiviranja 1993. godine. Pripadao je mladoj generaciji kalesijske / tuzlanske uleme koja je sebe ugradila u obnovu zapuštenog vjerskog života u gradu na Jali, koji je doživio pravu renesansu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i nakon nje. Začetnik je Agencije za certificiranje halal proizvoda. Njegov inovativni duh uklapao se u okvire dopuštenosti u islamu . Nije se plašio prepreka na putu ostvarenja svojih ciljeva. Mnoge od zacrtanih ciljeva je i postigao. Uz čelništvo u Upravnom odboru Behram-begove medrese i profesorski angažman na predmetu Pedagogija sa didaktikom, Besim ef. Čanić volio je i pisati i prevoditi djela s arapskog jezika. Objavio je dvije knjige u prijevodu s arapskog jezika: Put Allahu Ahmeda Behdžeta, i Mevdudijevo djelo Sistem života u islamu. Ovim Mevdudijevim djelom, to je sasvim jasno, želio je muslimanima Sjeveroistočne Bosne, i ne samo njima, pokazati kako treba organizirati život u islamu, i to svoje nastojanje, za pune 42 godine svoga kratkog dunjalučkog života, dobrim dijelom uspio je i ostvariti. Nakon duge i teške bolesti, preselio je na bolji svijet 12.7.2006. godine.
HAFIZ FADIL EF. FAZLIĆ (1951-2012.)
Fazlić Fadil, predavač kiraeta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i imam Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, rođen je 1.11.1951. godine u Prnjavoru, Kalesija, od oca Ibrahima i majke eanifa. Njegov sin Muamer aktuelni je imam u džematu Kikači. Obrazovao se u Gazi Husrev-begovoj medresi (1971), na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu (1986) a magistrirao je i doktorirao na istom fakultetu (2004). Hifz je položio 1973. godine. Bio je imam, hatib i muallim OIZ Sarajevo (1971─1979), zamjenik vjersko-prosvjetnog referenta u OIZ Sarajevo (1979─1981), profesor kiraeta u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu (1981─1993), profesor na FIN-u (1993), predavač kiraeta na Pedagoškoj akademiji u Mostaru (1997) te drugi imam Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (od 1994. godine).
Trideset pet godina učio je mukabele u mnogim sarajevskim džamijama, a dvadeset i pet godina bio je član Komisije za hifz Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Izveo je osam hafiza: Mensura Malkića, Aliju Rahmana, Saliha Halilovića, Behiju Durmišević, rođ. Mulaosmanović, Džemilu Bektaš, rođ. Barčić, Amiru Čakar, rođ. Kadrispahić, Sabihu Hasković i Azru Čiča. Iza sebe je ostavio nekoliko djela te veliki broj objavljenih članaka.
Od objavljenih djela vrijedi istaknuti djelo „Komparacija Hafsovog i Veršovog kiraeta“, objavljeno 2000, „Mushaf Fadil-paše Šerifovića“, objavljeno 2004. te „Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina“, objavljeno 2006. godine.
Pisao je, također, stručne radove u Zborniku FIN-a, Takvimu, Muallimu i Preporodu. Napisao je i Tedžvid ─ udžbenik za studente FIN-a (1997).
MIZ Kalesija rahmetli Hafiza Fadila ef. Fazlića uvijek je ubrajao u plemenitu ulemu, ponoseći se što je iz naše Kalesije otišao na službu imama u najreprezentativniju bosanskohercegovačku džamiju ─ Begovu džamiju, u Sarajevu. Njegova smrt u Lukavcu po održanom predavanju, 26. marta 2012. godine, iznenadila je sve u Kalesiji, a i šire. Nikada nećemo moći zaboraviti njegovu ljubav prema rodnom kraju i njegovu čestu pohvalu svih onih koji su ostali da u Kalesiji tumače slovo kur’ansko i bore se za svakog pojedinca da ostane čvrst u svome islamskom uvjerenju.
Željeli smo faktografski zabilježiti sve o kretanjima uleme porijeklom iz Kalesije koja se u velikom broju razišla diljem Bosne i Hercegovine, pa je tako u našoj arhivi sačuvana i jezgrovito sročena biografija rahmetli Hafiza Fadila ef. Fazlića. Prenosimo je u potpunosti povodom priređivanja prve monografije Medžlisa Islamske zajednice Kalesija.
Uz navedene vrijedno je spomenuti i one imame koji su duže ili kraće vrijeme islamski djelovali na ovom području. Među njima su sljedeći imami:
– Salko ef. Alić iz Mahale. Školovao se u Podrinjskoj medresi u Zvorniku. Bio je muallim u Mahali i Memićima sve do 1941. godine, do početka Drugog svjetskog rata.
– Husejn ef. Avdić rođen je u Kalesiji Gornjoj 1911. godine. Bio je muallim u svom rodnom mjestu.
– Husejn ef. Bećirović rođen je u Jelovom Brdu 1820. godine. Završio je Podrinjsku medresu u Zvorniku, a imamsko-mualimsku dužnost obavljao je u svom rodnom mjestu blizu 50 godina. Umro je 1905. godine, a mezar mu se nalazi u mezarju Bregovi u Jelovom Brdu.
– Hajdar ef. Bešić rođen je u Bulatovcima. Zvanje imama i muallima stekao je u zvorničkoj Podrinjskoj medresi. Bio je muallim u Hemlijašima ─ Starim Bulatovcima.
– Mustafa ef. Đulić rođen je u Petrovicama. Bio je muallim 1911. godine u sibjan-mektebu u svom rodnom mjestu.
– Osman ef. Halilović, sin Jusufa, rođen je u mahali Zukići 1896. godine. Službovao je kao muallim u rodnom mjestu, gdje je i umro 1961. godine. Mezar mu se nalazi u mjesnom mezaristanu.
– Mehmed ef. Halilović je 1911. godine vršio dužnost muallima u sibjan-mektebu u Bulatovcima.
– Alija ef. Halilović bio je muallim sibjan-mekteba u mjestu Jajići. Mualimsku dužnost obnašao je sve do Drugog svjetskog rata.
– Ibrahim ef. Hamzić pohađao je Podrinjsku medresu u Zvorniku, a mualimsku dužnost vršio je sve do Drugog svjetskog rata u Hamlijašima ─ Starim Bulatovcima.
– Mehmed ef. Pašalić rođen je u Kalesiji Gornjoj. U svom rodnom mjestu bio je muallim sibjan-mekteba 1911. godine.
– Mustafa ef. Joldić, sin Salkana, rođen je 1894. godine u Memićima. Bio je vjeroučitelj u Bulatovcima od 1920─1941. godine. Poslije Drugog svjetskog rata, oko deset godina obavljao je dužnost imama u džematu Šeher. Preselio je na bolji svijet 1969. godine.
– Hakija ef. Jusufović obavljao je mualimsku dužnost u sibjan-mektebu u zaseoku Jusufovići ─ Kalesija Gornja. O njemu se zna samo toliko.
– Mustafa ef. Križevac bio je muallim u sibjan-mektebu (osnovnoj školi za malodobnu djecu) između dva svjetska rata u mahali Brda.
– Ismail ef. Mehmedović rođen je 1884. godine u Capardama. Bio je imam, hatib i muallim u mjestu rođenja. Promijenio je svijet 1943. godine.